Slušajući obraćanje Antonia Alvareza, novog vodećeg čovjeka Agrokora, može se primijetiti da su ključne riječi njegovih izjava: fokusiranost, stabilnost, konstruktivno i ohrabrujuće. A takav dojam Alvarez ostavlja i svojim nastupom i sadržajem svoga govora. Pokazao je kako je moguće biti siguran, samouvjeren, stvoriti dojam stručnosti, a istovremeno bez pretencioznog stava, grandioznih obećanja, velikih riječi i obraćanja „s visoka“ malim ljudima koji ne razumiju ekonomiju. Njegovo obraćanje javnosti zaista je primjer govorničke obrazovanosti i kulture komunikacije. Jasan je i koncizan njegov odgovor na pitanje „tko donosi konačne odluke u Agrokoru“ – JA. Naravno, kako i priliči, odluke se donose u suradnji s timom i menadžmentom Agrokora, međutim, dvojbe nema oko toga tko ima zadnju riječ. Ističe kako nema nikakvih ograničenja (implicirajući time da je neovisan o politici i Ivici Todoriću). Ovo je dobar primjer kako je moguće pokazati odlučnost, a bez uobičajenih floskula o figurativnom ili doslovnom „lupanju šake o stol“. Zapravo je Alvarez rijetko viđen retorički primjerak u Hrvatskoj – mješavina stručnosti i skromnosti, optimizma i realnosti, sigurnosti i smirenosti, odlučnosti i blagosti. Gledajući ga i slušajući, malo tko nije pomislio, da su barem naši direktori takvi.
Alvarez navodi osnovne ciljeve svog rada: dati djelatnicima Agrokora nadu i snagu da rade ono što rade najbolje, a to je služiti svojim klijentima i dati doprinos lokalnom tržištu. Tom jednom, jedinom rečenicom, vjerojatno su svi u Agrokoru doživjeli nešto neviđeno. Došao je netko od tko zna kuda i rekao da ono što rade „rade najbolje“. A svi u Hrvatskoj koji su ogorčeni zbog situacije u Agrokoru (i ne samo dobavljači i oni koji izravno pate zbog lošeg upravljanja tom tvrtkom, nego i svi koji suosjećaju s djelatnicima Agrokora) sigurno su se iznenadili rečenicom: Cilj nam je uvjeriti sve u Hrvatskoj da kupuju kod nas, da nam pomognu spasiti Agrokor. Antonio Alvarez III. samo tom jednom rečenicom dao je veće ohrabrenje nego svi hrvatski političari zajedno u proteklih nekoliko tjedana. Svi koji se međusobno optužuju za to tko je kriv za nastalu situaciju, koji nariču nad sudbinama blagajnica u Konzumu, nisu izgovorili ništa što bi radnike umirilo. Naprotiv, političke izjave više su pridonijele kaosu i nesigurnosti nego smirivanju situacije. Antonio Alvarez nakon dva dana, o kupovanju Agrokorovih proizvoda govori kao kupovanju „kod nas“.
Hoće li uspjeti spasiti Agrokor još je prerano reći, ali hoće li probuditi nadu da je to moguće, sasvim je jasno. Priznaje Alvarez da postoje problemi (oko zakonske regulative), priznaje da nije siguran hoće li spasiti sva radna mjesta, priznaje da se s nekim stvarima u poslovanju još mora upoznati (pa o nečemu tek doznaje, a nešto još ni ne može komentirati), ali su svi sastanci na kojima je bio „konstruktivni“, „ohrabrujući“, razgovori koje je vodio su „pozitivni“. A čemu sve to? Od strogog poslovnog čovjeka ne bi se očekivalo toliko pozitivnih poruka, a tako malo likvidnosti, solventnosti, mikro- ili makroekonomskih termina. Vrlo jednostavno on to implicitno objašnjava: Jasno mi je da je u vrijeme ekonomske nesigurnosti lako izgubiti fokus, izgubiti nadu i snagu. I upravo zato kao prvi cilj komunikacije s javnošću stavlja u fokus upravo vraćanje izgubljene sigurnosti (koja će se, reći će stručnjaci, zasigurno manifestirati i na tržištu dionica).
Antonio Alvarez svojim stavom, gestom, tonom i intonacijom, svojom cjelokupnom izvedbom dobar je primjer sigurnosti koju namjerava stvoriti, dobar je primjer povjerenja koje će vratiti u Agrokor. Objasnio je premijeru koji su mu ciljevi (nije rekao, nije informirao, već je „objasnio“), objasnio je djelatnicima Agrokora kako moraju vratiti snagu, objasnio je hrvatskoj javnosti kako mu mogu vjerovati.
A kad sve završi, možda bi bilo dobro da još malo ostane u Hrvatskoj pa da menadžerima i, prije svega, političarima objasni kako treba javno govoriti.
''Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige Retorika i društvo te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara' '