"Danas slavite novi rođendan..." Malo kome od nas je bilo jasno o kakvom to slavlju govore, dok smo se u koloni vraćali iz Bagrama u Kabul.
Hrvatski vojnici ne objašnjavaju previše. Tišinu u blindiranom vozilu prekida glas koji krči iz motorole i upozorava na rupe i zavoje na cesti.
Izvlačili su nas iz najveće američke zrakoplovne baze u Afganistanu. Krenuli su po nas na kabulski aerodrom, završili 60-ak kilometara dalje od glavnog grada u kojem je tada na snazi bila zabrana kretanja, upaljen "code red".
Taliban koji se u kamionu odlučio raznijeti i 'počastiti' s tonom eksploziva - pomrsio je planove. Da nismo kasnili u dolasku iz Mazar-e-Sharifa, bili bismo uz samo mjesto napada. Golem krater koji je ostao iza eksplozije. Bilanca - dva mrtva, deseci ranjenih. Bilo je to u prosincu, 2012. godine, moj posljednji odlazak u Afganistan.
Prvi u lipnju 2009., kada sam sa snimateljem Kristijanom Kišem imala priliku posjetiti pripadnike 13. hrvatskog kontingenta. Među njima i veterani, oni kojima je to bila druga, čak i treća misija. Samoubilački bombaški napadi, zasjede, prijetnje, palež, otmice stranaca - nisu bili samo kabulska svakodnevica i ratna kulisa u kojoj su Hrvati 17 i pol godina uvježbavali tamošnju vojsku i policiju. Obučavali ih kako ratovati da se Afganistan, jednog dana kad odu, ne bi vratio tamo gdje je i bio - pod talibansku vlast i režim. Možda nisu znali čitati i pisati, ali učiti su htjeli.
Imali su hrvatski instruktori ondje i druge sigurnosne i obavještajne zadaće. A svima prilazili s uvažavanjem, poštujući običaje te zemlje. Niti u jednu ophodnju nije se odlazilo bez dobro razrađenog plana.
Nismo se zaustavljali u gradu onako kako bismo možda mi htjeli, jer smo eto baš tada htjeli vidjeti tržnicu. Snimiti lokalce.
"To u Kabulu nije pametno, valja biti na oprezu, nikad ne znate krije li se u ovoj masi neka zamka", govorili bi vojni policajci, itekako svjesni sigurnosne situacije dok smo mi mislili da su paranoični. Teze o mogućoj paranoji pobile bi dojave o samoubojicama u bijelim toyotama i one crne krpe i vrećice zabijene na štapove kraj puta.Uz Violet Road. Cestu smrti. Kažu - svaka označava nečiji grob.
Polako postajemo svjesni koliko je zemlja opustošena ratovanjem - opasna. Checkpoint s naoružanim vojnicima posvuda. Bez pancirke i meni omražene kacige na glavi, nije se napuštala baza Warehouse - česta meta talibana i drugi dom vojnicima. Ispred ulaza u hrvatski kamp, putokazima označen svaki kilometar, koji ih je dijelio od Zagreba, Karlovca, Splita, Vinkovaca, Imotskog...
Vrata obojena šahovnicom. Slobodno vrijeme, kad ga je bilo, kratilo se stolnim nogometom, biljarom ili samo pričama na "kineskoj plaži".
Na hrvatski roštilj svi su bili pozvani. Hrvatski vojnici, koji su sa svojim saveznicima bili smješteni ovdje - omiljeni među lokalnim stanovništvom i djecom željnom igre, ali zarobljenima u grobnici velikih civilizacija i nekom davnom vremenu prije Krista. U toj neimaštini i siromaštvu u kojem su odrastali vidjeli smo što je sreća. Sreća - kakvu možda nećete pronaći u očima njihovih hrvatskih vršnjaka.
Nitko se nije veselio više nego bosonogi klinci dok su trčali prema brdima iznad pregrađa Kabula kad bi spazili da patrola - staje. Mnogi od njih bili su prepušteni ulici, nisu imali nikoga. Znali su da vojnici svoje puške okreću u drugom smjeru, a da će se za njih naći koji slatkiš više ili naranča. Flaša, dvije vode. Dolar. Ta djeca i sama su pješačila kilometrima ne bi li donijeli kante s vodom. Uvjerili smo se u to u okolici najvećeg grada na sjeveru zemlje, u obilasku sela Ala Chapan. Vode nema. Za asfalt ne znaju, ceste su prašnjave. Nisu tada imali ni struju.
Na žene, kao iznenadne gošće, nisu gledali blagonaklono, a kamoli da bi se se njima rukovali. Ipak, seoski vođa, pruža mi ruku, srdačno nas dočekuje. Iz poštovanja prema tamošnjoj kulturi, nosim maramu.
Priča nam o Hrvatima kao svojoj braći i prijateljima, šansi za obrazovanje koju žele dati svima. Škola se gradila, nastavu su imali pod šatorima. U jednoj takvoj improviziranoj učionici dječaci, u drugoj djevojčice. Čvrsto drže olovku i kredu, smješkaju se, znatiželjno okrećući pogled prema našoj kameri. Mi smo bili njihov prozor u svijet.
Jednom prilikom umalo nisam i ostala u Afganistanu. Društvo za stolom zbijalo je šale s lokalcima, a jedan od njih nudio mi je brak. S knjigovođom je provjeravao bankovni račun, govorio da će me obući u zlatnu vjenčanicu, kupiti Land Cruiser. Govorio da neću smjeti izlaziti van. Dok smo mi postali svjesni da Hadži misli ozbiljno, vrag je odnio šalu. Sve je izvukla priča o 'mladenkinim' običajima. Uvjerili smo ga da u Imotski mora doći u Mercedesu i isprositi moju ruku.
Široke ruke dočekali bi nas domaćini, gdje god smo došli. I puštali dalje tek nakon što bi iznijeli pred nas ono malo tradicionalne hrane ili samo čaj. Jedan takav umalo mi je prisjeo kad sam se ondje zatekla bez snimatelja. S Amerikancima i kolegama iz raznih dijelova Europe obišla sam i Badghis, vojnu bazu pod talijanskom čizmom. Provinciju izrovanu tenkovima, zagađenu minama. Dijelove zemlje u kojima do tada nije bilo vodovoda, kanalizacije, izgrađene infrastrukture, škole i vrtića... Imala priliku razgovarati i s mladom Afganistankom, hrabrom i borbenom ženom, koja je vjerovala u bolje sutra. Ali ni više, ni manje, priključila se ratnom zrakoplovstvu. Upravljala je vojnim helikopterom.
Svaka ulica u afganistanskoj prijestolnici, bez zavaravanja, bila je prava ratna zona. Chicken Street u Kabulu, taj put, prilika i za koji kadar više. Sve dok naoružani muškarac u zelenoj afganistanskoj uniformi nije zagrmio: "Nema snimanja, nema snimanja!" S druge strane "trgovine na otvorenom" na kojoj sam samo dan prije u objektivu tražila žene skrivenih lica, lišene osnovnih ljudskih prava, kameru gurala među banane i oderano meso na štandovima - bio je i kompleks strogo čuvanih zgrada. Zona zabranjena za snimanje.
Nisam to znala sve dok se s promatračnice nisu sjurili i drugi nabrijani "bradonje". Imala sam američki broj za slučaj krizne situacije koji sam mogla, ali nisam nazvala. "Ma što može poći po zlu", pomislila sam u sebi i na putu do zapovjednika i šefa policije pokušavala izvaditi kazetu sa snimljenim materijalom, skrivala je i prebacivala iz rukava u rukav, uspjela im podvaliti onu praznu. Srce lupa, preznojavam se nekoliko puta. Na razgovoru su mi očitali bukvicu i dali do znanja da snimanje i fotografiranje bez pisanog odobrenja - nije moguće. Bilo je to najduljih sat i pol u mom životu. Čaj koji su mi na odlasku ponudili nisam odbila. Ali uzalud sam se trudila objasniti im ono što su uporno ponavljali - da nisam "from Russia, već Kroejša".