Porazom Centralnih sila i raspadom Austro-Ugarske nakon Prvog svjetskog rata, Italija se dočepala Istre koju je odmah započela ekonomski eksploatirati. Najveću vrijednost za nove vlastodršce imali su naravno rudnici ugljena Labinštine.
Novi talijanski vlasnici, Società Anonima Carbonifera Arsa, nisu se iskazali s uvjetima rada za rudare, a pripadnici fašističke stranke Benita Mussolinija spalili su prostorije radničkog komiteta u Trstu i napali sindikalne predstavnike rudara.
Povod štrajku dala je i odluka uprave da rudarima ne isplate bonuse za veljaču jer nisu radili na blagdan svijećnice, a što je rudarima uz svetu Barbaru najvažniji blagdan, jer svijeća za rudare u mračnom rudniku znači i svjetlo, ali i život - ako se svijeća u rudniku ugasi, tu nema zraka za disanje.
Konačni okidač bio je napad fašista u Pazinu na njihovog vođu Giovannija Pippana kojeg je iz Trsta poslala Talijanska socijalistička partija. Vijest o tome došla je do radnika 2.3. 1921. i počelo je organiziranje generalnog štrajka i radnička okupacija rudnika. Seljačko stanovništvo iz okolnih područja pridružilo se pobuni, pa su štrajkaši osnovali i crvenu stražu. koja je trebala brinuti za sigurnost i održavanje reda. Pobuna je višenacionalna, u njoj sudjeluju Hrvati, Slovenci, Talijani, Nijemci, Nijemci, Česi, Slovaci, Poljaci i Mađari.
Rudari okupljeni u rudnicima svoj su štrajk i pobunu 7. ožujka 1921. nadogradili na višu razinu službeno proglasivši Labinsku republiku, socijalističku državu u kojoj će radnici upravljati s rudnim bogatstvima svojeg kraja, na korist sebe i svojeg kraja, kao i svih koji tu žive, a ne radi bogaćenja nekih stranih eksploatatora.
Kova je nasa iliti rudnik je naš bio je njihov slogan i nit vodilja. Iako su talijanske vlasti i njihovi fašistički lakeji htjeli što prije krenuti u gušenje ovog štrajka, vlasnici su se nadali da će se stvar raspasti sama od sebe. No, radnici su se jako dobro samoorganizirali, pa su uspjeli čak i prvi brod prepun ugljena otpremiti do prve mušterije.
Vidjevši da je vrag odnio šalu, talijanski vlasnici apeliraju na vlasti koje pokreću sveobuhvatnu vojno-redarstvenu akciju s kopna i mora u kojoj sudjeluje 1000 vojnika. Slabo naoružani Labinjani pružali su otpor, no nakon što su dva suborca izgubili i još im desetke ranili, predali su se. 8. travnja 1921. okončana je pobuna rudara i s njom i Labinska republika.
Rudari, njih 52, izvedeni su pred sud gdje su na kraju svi bili oslobođeni. Pretpostavljam da je ideja talijanskih vlasti bila da je bolje da se ljudi slomljenog duha vrate u svoj kraj kako bi ponizno nastavili s radom u rudniku i bili primjer svima drugima da se ne isplati buniti protiv vlasti i vlasnika.
No, to im se ipak obilo o glavu. Duh ove pobune ostao je među stanovnicima ovog kraja, a prepoznala je to i fašistička vlast kad je nagodinu i službeno preuzela vlast u Italiji. "Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri", upozorava fašistička milicija u svojem izvješću.
I zbilja, već 1925. godine opet štrajkaju radnici, a fašističke vlasti muku muče s tim krajem sve do poraza fašističke Italije 1943. godine.
Labinski rudari štrajkali su još jednom, ovaj put u državi kakvu su oduvijek sanjali, Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, i to 1987. godine, dugih 34 dana, što je bio najduži štrajk do tada u toj državi. Zahtjevi su im na kraju ispunjeni, no njihov uspjeh bio je primjer i svim drugima koji su bili nezadovoljni u državi, pa je broj štrajkova eksplodirao.
Tom općem nezadovoljstvu ekonomskom situacijom kao rješenje ponudile su se stranke s nacionalnim predznakom i s obećanjem kapitalističke utopije. Ostalo je, kao što znamo, povijest.
Labinski rudari već 1988. ostali su bez dva rudnika, Labin i Ripenda koji su zatvoreni zbog nerentabilnosti, a posljednji ugljenokop u Istri i Hrvatskoj, Tupljak, zatvoren je 1999. godine.