Svatko od nas, barem se jednom našao u situaciji traženja stanova za najam. Oglasni prostori prepuni su ponude različitih stanova prema vlastitim preferencijama, no što je s osobama s invaliditetom? Mogu li i oni jednim klikom miša na računalu pronaći idealno mjesto za stanovanje, prihvatljivo za kućni budžet?
Dr.sc. Damir Beluhan prije 22 godine obolio je od multiple skleroze, a prije godinu i pol odlučio je obiteljski stan zamijeniti Domom za starije i nemoćne jer, kako kaže, alternative nije bilo.
'Život u stanu za mene i moju obitelj postao je pretežak. Nisam više mogao samostalno obavljati higijenu, a s obzirom da se naš obiteljski stan u kojem sam živio sa suprugom i kćeri nalazi na trećem katu bez lifta, sve je postalo prenaporno', ispričao nam je gospodin Beluhan te dodao kako se nadao da će dom, kojeg naziva VIP smještajem, što zbog raznolikog sadržaja za starije i nemoćne, što zbog cijene smještaja, biti primjereniji za njega.
No gospodin Beluhan ne spada u skupinu starijih osoba. Štoviše, ovaj, od prije neki dan, 50-godišnjak ima još puno života u sebi, a od svoje borbe ne namjerava odustati.
'U godinu i pol dana, koliko sam smješten u domu svjedočio sam totalnoj neprimjerenosti domova za srednju generaciju. U domu za starije je sve prilagođeno starijim osobama, dok je za mlađe i osobe srednje dobi takvu okolinu vrlo teško psihološki podnositi, iako je riječ o privatnom VIP domu. Vjerujem, to bi se moglo promijeniti kroz neki oblik stambene zajednice', rekao je Beluhan.
Nerazvijeno tržište
Godinu i pol dana pokušavao je iznajmiti primjereniji stan, bio je spreman i izdvojiti veliku sumu novca te kupiti stan, no iz cijele te borbe ostala su samo problematična iskustva.
Međunarodni je dan osoba s invaliditetom. Obilježava se od 1992. godine na inicijativu Ujedinjenih naroda, no povijest ovog Međunarodnog dana seže još u 1956. godinu kada se u Belgiji dogodila rudarska nesreća koja je ostala upamćena kao nesreća s najvećim brojem ljudskih žrtava u nekom rudniku ugljena. 'Na tržištu je malo prepoznata ideja da su stanovi opremljeni za osobe kao što sam ja, koji se neprestano nalazim u kolicima, potrebni. Postoje slučajevi kada netko prenamijeni stan, pa ga iz nekih razloga mora iznajmit, no to je vrlo rijetko. S obzirom da sam punih 20 godina radio, imam dovoljno velika primanja da si priuštim dom, no on je neprimjeren. Većina osoba s invaliditetom nema takvu mogućnost. Ne mogu ni zamisliti osobe s invaliditetom koje ne žive na području grada Zagreba. Kako se tek oni nose s ovom situacijom?', pita se Beluhan koji dodaja kako je rješenje u promjeni sustava.
'Stanova nema, ne postoji razvijeno tržište. Država bi, ako ne može omogućiti osobama s invaliditetom da žive u primjerenim stanovima, barem trebala omogućiti nekakav oblik subvencije privatnom sektoru, te na taj način potaknuti izgradnju stanova namijenjenih osobama s invaliditetom', kazao nam je Beluhan koji je zbog svojeg zdravstvenog stanja odustao od kupnje stana, jer kaže 'tko zna hoću li doživjeti da ga otplatim'.
Provjerili smo i stanje na tržištu nekretnina. Iz agencije Opereta kazali su nam kako tek neke novije zgrade, građene unazad 5 do 7 godina, imaju ulaz u zgradu prilagođen osobama s invaliditetom kao i liftove koji širinom odgovaraju njihovim potrebama. Tek nekoliko, za više od 500.000 osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, nikako nije dovoljno.
'U ponudi je nekoliko zgrada koji imaju zgrade ulazom prilagođene osobama s invaliditetom, no određeni vlasnici, kad je u pitanju dugoročniji najam stana, voljni su prilagoditi stan. Osobe s invaliditetom koje se useljavaju u stan često sami ili u dogovoru s predstavnikom stanara ugrađuju u zgradi pomoćne liftove uz stepenice', kazali su nam iz agencije.
Nema alternative
Moramo uspjeti u svojem naumu, možda nećemo ostvariti sve ciljeve, no probat ćemo. Netko mora pomoći investitoru da barem svaki 10. stan prilagodi potrebama osoba koje su u kolicima. Gospodin Beluhan kaže kako za ugradnju lifta u vlastitom trošku – nema, a suosjećanja za njegove potrebe u društvu očito nema dovoljno. Jer stan, koji bi zadovoljio njegove potrebe, još uvijek nije pronašao.
'Oni koji ne mogu živjeti u svojim domovima nemaju mogućnosti izbora ni alternative', kazala je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slonjšak.
Ističe kako osobe s invaliditetom teže nego ostali građani pronalaze adekvatne stanove zbog iznimno male ponude prilagođenih stanova, osobito u područjima u kojima prevladavaju stariji objekti sa stambenim prostorima.
'Ako osobe s invaliditetom nemaju prilagođeni stan ili kuću u vlasništvu ili ako vlastitim ulaganjima ne mogu vlastiti stambeni prostor prilagoditi, trebalo bi razmišljati o osnivanju neke vrste fonda ili zaklade namijenjenom financiranju preinaka i prilagodbi stambenih prostora kako bi ih se učinilo pristupačnima za stanovanje osoba s invaliditetom. U pravilu prilagodbe stambenog prostora iziskuju prilična sredstva što može predstavljati nepremostiv problem ako nema financijske mogućnosti ili se na drugi način ne mogu financirati potrebne prilagodbe. Osoba s invaliditetom može osigurati prilagođeni stambeni prostor jedino ako ima dostatna financijska sredstva, a to je rijetko', kazala je pravobraniteljica te dodala kao je Grad Zagreb u više navrata omogućio prilagodbu stanova, no u drugim krajevima Hrvatske, to je rijedak slučaj.
Prepušteni sami sebi
Prema Zakonu iz 2013. godine, svaki 10. Stan koji se gradi na području Republike Hrvatske mora biti prilagođen potrebama osoba s invaliditetom. 27-godišnja novinarka Ivona Šeparović, koja boluje od cerebralne paralize, nakon dugog niza godina provedenih u studentskim domovima, nije imala izbora. Odlučila se na kupnju stana. U svemu su joj pomogli roditelji.
'Bio je problem pronaći stan u zgradi koja ne bi imala stepenice do ulaza, zato nam je izbor bio sužen. Na kraju smo se odlučili za stan u zgradi koja ima stepenice do ulaza, ali i prilaznu rampu, što nam je odgovaralo. No bilo je potrebno prilagoditi stan. Izvadili smo kadu iz kupaonice i stavili tuš. Osim toga, posebno smo projektirali kuhinju, u kojoj su elementi spušteni, kako bih mogla kuhati sjedeći', rekla nam je Ivona koja je odlučila kupiti stan nakon što je razgovarala s kolegama koji imaju tjelesni invaliditet. Shvatila je da je to jedino rješenje za nju.
Pomoć u obliku subvencija nije ni tražila, jer je u razgovoru s kolegama doznala kako je to dug i mukotrpan proces koji rijetko dovede do željenog rezultata.
'Poticanjem univerzalnog dizajna u stanogradnji - kao što su povoljniji uvjeti kreditiranja ili druge olakšice za investitore koji grade stanove, koji su u potpunosti pristupačni i prilagođeni za osobe s invaliditetom. Najmodavce i agencije potrebno je informirati kako bi pravodobno signalizirali kada se radi o pristupačnom stanu, barem onakvom kojega bi mogli svrstati u razumnu prilagodbu. Što god danas učinimo pristupačnim za sve ljude, činimo boljitak za sutra. Sigurno i pristupačno stambeno okruženje je izrazito važno kao preduvjet neovisnom življenju i uključenosti u zajednicu. Unatoč činjenici da već sedam godina upozoravamo na problem nepristupačnosti stambenih objekata kao i nerazumijevanju okoline, pomaci su minimalni', zaključuje pravobraniteljica Slonjšak.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook