"Spavao sam s pištoljem pod jastukom": Vukovarski branitelj borio se s vlastitim demonima rata, a spas je pronašao na neočekivanom mjestu

Proživio je godine muke, bitke za mentalno zdravlje i najcrnjih misli, a onda je spas pronašao u umjetnosti. Priča je to vukovarskog branitelja, čovjeka koji je početkom 90-ih, vidjevši što se događa u domovini, sjeo u autobus i iz Njemačke se vratio u Vukovar.

Teško je ranjen na Trpinjskoj cesti, a zbog pomisli da će s 23 godine ostati slijep htio je sebi oduzeti život. Godinama se borio s vlastitim demonima rata, stalnim nemirom, zarobljenošću u prošlosti, pa i kockom. Danas je član likovne udruge Umjetnost u životu u svojim rodnim Mikluševcima, Hrvatskog društva likovnih umjetnika te jedini muškarac u Hrvatskoj koji se bavi starom slikarskom tehnikom – enkaustikom. 

Zdenko Biki terapiju je pronašao u umjetnosti nakon strašnog životnog puta koji je silom prilika morao proći.

"Bilo je krvi, šikljala je sa svih strana i iz očiju. Ja sam čovjeka to pitao: 'Je l' ja imam oči?' On mi kaže: 'Ništa se ne vidi'. Kaže: 'Krv ide sa svih strana', kaže: 'Ti si izgorio, crniš se', kaže: 'Ništa se ne vidi, izgleda da nemaš oči'", prisjetio se ratnih užasa branitelj Zdenko Biki i priznao da je tada repetirao pištolj i počeo ga podizati prema glavi kako bi se ubio.

No, završio je u vukovarskoj bolnici, gelere su mu vadili bez anestezije, a doktor Njavro nazvao ga je otpisani. Kako bi mu spasili bar jedno oko, bio je na popisu za konvoj preko "kukuruznog puta", tada jedinog izlaza iz Vukovara, do Zagreba.
To ga je spasilo.

Nakon pada Vukovara pozvan je u Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Umirovljen je 1996. godine, u činu bojnika. Imao je tada 28 godina.

Iako u najboljim godina života, Zdenko se osjećao sve gore i gore, slike iz rata neprestano su navirale.

"Godinama, gdje god si se pojavio, ljudi samo pričaju o ratu. U svim dijelovima, ne samo o Vukovaru, nego o cijeloj Hrvatskoj. O takvim stvarima, da jednostavno čovjek nije to mogu psihički više podnositi", ispričao je za Provjereno.

Javili su se i prvi znaci posttraumatskog stresnog poremećaja.

"Pa ja sam spavao s pištoljem pod jastukom. Ne samo ja, nego svi. I to je ono bilo i kako god smo se sreli, 'joj,' kaže: 'nisam spavao'. Mi smo izgledali kao duhovi, ni na šta. Neki su se odali drogi, kocki, alkoholu, ovam onam. I tako da, teško je bilo. Ja znam pojedine ljude koji su pokušavali suicid napraviti. Ma, nešto neshvatljivo", kaže Biki.

Izlaz iz svega toga Zdenko je potražio u kocki, koja mu je postala neka vrsta opsesije. No, onda je shvatio da mora pronaći rješenje. Sve je češće odlazio u svoje rodno selo, a s prijateljem iz ratnih dana, Andrijom, počeo je pecati na obližnjem jezeru.

U selu je sreo i staru prijateljicu, slikaricu Sonju Papo, koja ga je upoznala sa slikanjem. 

"Mene je to vratilo iz onoga ponora što se kaže ja sam gledao sve crno. Meni je to bilo sve ono tmurno, pa stalno sam bio ljut, pa sve mi je smetalo. Jednostavno, što se kaže, mrzio sam, što se kaže, sam sebe", rekao je Biki.

Cijelu priču o čovjeku koji je, kako kaže, mrzio sam sebe, a postao čovjek koji se raduje i uživa u svakom novom danu i svemu onom dobrom što mu umjetnost, ali i boravak u prirodi donose, pogledajte u priči reporterke Provjerenog Barbare Majstorović.