Manda Madžarević već više od tri desetljeća radi kao učiteljica u područnoj školi u selu Poljanci pokraj Slavonskog Broda. To je ujedno njezino prvo i jedino radno mjesto uz koju ju vežu brojne uspomene.
"U ovu školu sam prvi puta nogom stupila 1993. godine. Bila je zima negdje tamo. Drugi, početak trećeg mjeseca i bio je snijeg, kako naši ljudi kažu, do pasa“, rekla je učiteljica razredne nastave PŠ Poljanci.
Ovoga petka, umjesto devetnaest đaka koliko ih je u ovoj područnoj školi bilo kada je Manda počinjala raditi, na ljetne praznike ispratit će tek jednog – četvrtaša Nikolu.
"Pa, biti sam u razredu je zabavno. Nitko mi ne može nešto pametovati. Mogu se sam igrati samo što je problem što nemam vršnjaka. I nemam od koga prepisivati“, kroz smijeh je rekao Nikola.
Uvijek je prvi na redu za odgovaranje ili izlazak na ploču, ali učiteljica kaže da to ima svojih prednosti. Ono što Nikola dobije u radu jedan na jedan pristup je o kojem u drugim školama mogu samo sanjati.
"Imam osjećaj da radim sa svojim vlastitim djetetom. Jer ja i kod kuće stalno pričam o Nikoli tako da moji ukućani već znaju tko je on. Prije sam govorila moji učenici i ja ćemo ovamo i onako. Sad samo ja i Nikola“, nadodala je Manda.
Ovisno o rasporedu dođu i kolege iz informatike, tjelesnog, vjeronauka. Kuharica je tu pak svaki dan i to s toplim obrokom. Školska klupa odlično posluži kao blagovaonski stol, a umjesto žamora, za ručkom tišina. Prije ju je, kaže Manda, priželjkivala, a sada joj fali taj žamor.
"Ja ne neki način ne volim da on osjeti da je sam pa ponekad preuzmem ulogu i tih drugih učenika pa ponekad ne budem samo učiteljica, budem i učenik“, rekla je Manda.
"Vodi me na legiće. Bio sam u matičnoj školi, osvojili smo prvo mjesto i išli smo na finale u stari Slatnik na ručak. Osvojili smo drugo mjesto, jedan bod nam je falio za prvo“, rekao je Nikola.
Otkako je došla u školu, broj učenika polagano se smanjivao. Kritično je postalo, kaže, u posljednjih osam godina kada su se veselili svakom upisanom prvašiću. Ove jeseni nema ni jednoga pa će područna škola u Poljancima ostati zatvorena.
Uz ovu školu ove su školske godine još tri škole u Hrvatskoj imale svega jednog učenika. 47 škola pohađala su tek dva đaka, a u 406 škola klupe je grijalo 10 ili manje učenika. Samo tri generacije ranije nezamisliva situacija.
"A eto, on praktički zatvara školu koju su mu pohađali djedovi. To je emotivno“, rekao je Nikolin tata Zoran.
Pune 22 godine Mandi je škola bila daleko više od radnog mjesta – bila joj je dom. U učiteljskom stanu na katu školske zgrade ispisivala je stranice vlastitog života.
"To je mjesto gdje sam osnovala obitelj. To je mjesto gdje su se moji sinovi rodili, gdje su odrastali i išli u školu. Tako da sam ja njima dvojici bila i majka i učiteljica. Puno mi znači ova škola“, rekla je Manda.
Škola će nedostajati i Nikoli koji na jesen prelazi u matičnu školu i u peti razred koji će dijeliti s drugim učenicima.
Manda će posljednjih deset godina do mirovine provesti, nada se, u nekoj drugoj školi i nekom drugom razredu. Kaže da najviše od svega vjeruje u čuda. U posljednjih deset godina broj osnovnoškolaca u Hrvatskoj manji je za gotovo 26 tisuća. Čudo je točno ono što nam i treba.
Detaljnije pogledajte u prilogu reporterke Provjerenog Maje Medaković.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr