Što sve ovaj dječak može, ravno je čudu: "Život nam se u dvije minute okrenuo naglavačke, zaista je teško"

Bavi se jahanjem, vozi quad i želja mu je što prije položiti vozački ispit. Sasvim obični snovi jednog sedamnaestogodišnjaka. No to što Tino sa svojih sedamnaest sve to uopće može, ravno je čudu.

Zbog svoje je bolesti, koja pogađa samo dječake i za koju nema lijeka, već odavno trebao biti u invalidskim kolicima, ali on u životu uživa na najjače.

"Jahanje me usrećuje", kaže Tino. "Čim dođem tu, odmah je neka druga energija, pozitivnija."

Konj na kojem jaše, Aurora, jedna je od petnaest konja u centru Ritam s konjem u okolici Zaboka. Mjestu na kojem pružaju uslugu hipoterapije i aktivnosti s konjem, a gdje Tino dolazi posljednjih šest godina.

Instruktorica aktivnosti uz pomoć konja, Mirna Tomašković Pavlini, kaže kako je naučila kako biti strpljiva, kako stati, slušati i kako se puno više smiješiti. "Jer to je nešto što smo svi zaboravili kako smo odrasli, a djeca i životinje to ne zaborave nikad."

Konj Aurora oličenje je strpljivosti. Ima 21 godinu, ali ni njoj ni četiri godine mlađem Tinu te godine nitko ne bi dao. Iako će uskoro proslaviti sedamnaesti rođendan, visok je tek metar i 51 centimetar.

"Uzimam lijek koji mi sprječava rast. Mislim, s jedne strane mi kao pomaže, održava mi mišiće, a s druge strane mi smanjuje rast i to je to", kaže Tino.

Ono čemu Tino ne pridaje nikakvu posebnu pozornost, bolest je s kojom je rođen, ali dijagnozu je dobio tek kao osmogodišnjak.

"Nama se život okrenuo u dvije minute naglavačke i zaista je teško, al ostaneš pribran, prespavaš. Bilo je tu teških dana", prisjetila se mama Anita.

Oduvijek je, kaže, znala da nešto nije u redu. Kao mali Tino je često padao, teže trčao, bio tromiji. Liječnici su to pripisivali skraćenoj tetivi na desnoj nozi, koju je operirao još kao beba.

No bila je to Duschennova mišićna distrofija. Teška i progresivna bolest koja pogađa u prosjeku jednog od 3000 muške novorođenčadi. Nasljedna je, a majka je nositelj gena. Tako je barem najčešće slučaj, ali ne i uvijek.

Lijek ne postoji, a obitelj je po pitanju toga što Tina čeka u budućnosti od početka vrlo iskrena i otvorena.

"Što ga čeka... Čeka ga propadanje mišića, to je ono što ga čeka. Mišići nisu samo propadanje noga, ruka. Mišići su srce i pluća, koji su zapravo glavni organi svakoga tijela", govori majka.

Do trinaeste godine većina dječaka s njegovom dijagnozom završi u invalidskim kolicima. Tino je sa svojih 17 i figurativno i doslovno na konju. Krenuo je od hipoterapije, a došao do samostalnog jahanja. Smjer koji je ovdje, nažalost, najčešće obrnut.

Puno toga zapravo bismo mogli naučiti od njega.

Uživati u onome što imamo. Sada, u ovome trenutku. Ne strahovati što će se možda dogoditi, što ćemo možda izgubiti. Da tako razmišlja, nikada, kaže, ne bi sjeo u sedlo, na konja. Jer jednom sigurno neće moći. Imao dijagnozu poput Tina ili bio potpuno zdrav.

"Pa u svakom sportu postoji ta mogućnost da se netko ozlijedi, da neće moći nastaviti. To je sport kao svaki drugi. Uvijek postoji ona mogućnost da možda danas, sutra više nećeš moći, je l'?" kaže instruktorica Mirna.

"Takve teme su teške za suočiti se s njima. To je Tinekov život, znači njemu to nije teško. On je iskren što se toga tiče, on je kompletno svoj i to je njegova snaga. Tako da ja mislim da bi svi trebali naučit puno od Tineka, samo da malo otvore oči."

"Dijagnoza je jedno, a zapravo Tino je naše čudo i on je nešto sasvim drugo. Tako da mislim da nam je samo nebo granica", ponosna je majka Anita.

Ovu inspirativnu priču o hrabrom Tineku pogledajte u videoprilogu reporterke Provjerenog Maje Medaković.