Nazivaju sami sebe gradom smrada jer većinu dana u godini sa svake strane, kako okrene vjetar, do njih dopire smrad. U krugu od pet kilometara smjestila su se čak tri pogona od kojih ne mogu živjeti. Jedni ispuštaju otpadne vode u kanal, drugi su bioplinara koja umjesto na silažu radi na biootopad.
"Varira miris od kojekakvog izmeta, miris truleži, kiseli kupus i tako", opisuje Ivana Kelam, stanovnica Medinaca.
"To je stvarno apsurdno da u vodozaštitnom području netko dovede ovakvu jednu industriju", požalio se Alen Ivanić, stanovnik Medinaca.
I to nije sve!
"Imamo u Slatini preradu plastike. Sve to cvjeta kod nas, samo ne znamo čijim blagoslovom", priča Josip Njegač, zamjenik predsjednika Mjesnog odbora Novi Senkovec.
Branko Tališman, mještanin Slatine, sa suzama u očima kaže kako dvije godine prijavljuje, moli i kumi za pomoć. Živi zatvorenih prozora. Izluđen od pogona koji radi bez dozvole i od institucija koje su to isto utvrdile, ali nisu ih zaustavile.
Sjećate se pečaćenja ugostiteljskih lokala zbog viška u blagajnama? Svi ovi ljudi pitaju se zašto se to ne događa kada su u pitanju pogoni? Kada im tone i tone smeća smrde pod nosom, kada se u kanale na vodozaštitnom području ispuštaju otpadne smrdljive vode, kada se tali plastika usred mjesta? Kada cijele zajednice ne mogu živjeti zbog nečijeg profita?
Bioplinara prerađuje biootpad - i to radi bez dozvole! I inspekcija je to utvrdila. Štoviše, naložila je uklanjanje otpada, ali nije se dogodilo ništa. I to traje godinama. I kao da to nije dovoljno, kilometar dalje je još jedan pogon - za proizvodnju proteina iz boba i krumpira. Pa naizmjenice smrde oba pogona.
"Jedno je ovo prema Slatini, dok je drugo ovo u Senkovcu. Tako da ovisno od tome iz kojeg smjera vjetar puše, tako i ovdje smrdi", kaže Ivana Kelam, stanovnica Medinaca.
U Novom Senkovcu, prigradskom naselju, ljudi su pak na rubu živaca.
"Pravdaju se da ostaje dobar postotak te neiscrpljene komponente u vodi i da zato dolazi do usmrđivanja. I kanalima voda dođe i pod prozore", objašnjava Josip Njegač.
Ankica želi prodati kuću, ali je zbog smrada nitko ne želi kupiti.
"Ja dođem ovdje na ferije, živim u Švicarskoj i dođem da ne mogu nikog pozvati da sjedi s nama od smrada, da ne možeš sjediti vani da popiješ kavu. Stvarno je žalosno", požalila se ekipi Provjerenog Ankica Benić, mještanka Novog Senkovca.
I baš pored kanala u koji se ispuštaju otpadne vode stoji znak vodozaštitnog područja. Petsto metara dalje je vodocrpilište za cijeli grad i nekoliko općina.
"A nema života bez vode. Prije su tu bili ma koje kakvi insekti, svega je bilo u kanalu, došlo je sad da ni štakori ni insekti neće u kanal", priča Ilonka Gajšak, stanovnica Novog Senkovca.
Pogon za proizvodnju proteina predstavljen je kao najnoviji krik tehnologije. Otvorila ga je tadašnja ministrica poljoprivrede. I nema uporabnu dozvolu. Građani su svakodnevno prijavljivali.
"U više navrata pojavljuju se inspekcijski nadzori, budu kažnjavane firme, firma plati kaznu i ništa se dalje ne poduzima", kaže Josip Njegač.
Pet kilometara dalje, u Slatini, dvije godine bez dozvole radio je pogon za preradu otpadne plastike, istih vlasnika koje je ekipa Provjerenog snimala i u Vrginmostu u Sisačko-moslavačkoj županiji. Isti modus operandi - vikendi, blagdani i ono razdoblje kada znaju da im neće doći inspekcija - noć. A baš navečer 80-ero djece svaku večer trenira nogomet. Oni trče, a smrad taljene plastike grize za pluća, govori trener.
Stanovnici su pisali peticije, prijavljivali, ali dvije godine bez ikakve dozvole za gospodarenje otpadom taj je pogon radio. Čak su im dva puta zabranjivali rad, ali oni su svejedno radili.
U Slatini radili dvije godine bez dozvole, u Vrginmostu, dakle drugoj županiji, ostali bez dozvole, ali i dalje rade. Kakva je ovo država, pitaju se građani. Čak oni koji su prijavljivali u Vrginmostu bivaju kažnjeni jer je njima došla inspekcija.
"Na kraju je predsjednik udruge dobio kaznu od nekih 200-300 eura. Udruga je sama dobila kaznu od nekih 1300-1600. I onda smo morali platiti raznorazne elaborate, ateste za struju, mjeriti radni okoliš, na primjer, mjerila se mikroklima u prostorijama. Znači, mjerili smo kakvoću zraka. Ali vani se dvije godine ne mjeri kakvoća zraka", priča Maja Turniški iz građanske inicijative Stop Phaten Plastic Recycling.
Dvije godine nije se uspjelo provesti mjerenje kakvoće zraka u Vrginmostu iako je bilo naređeno. Ali eto, u Udruzi koja 20 godina pomaže mladima u toj pomalo zaboravljenoj zajednici mikroklima je problem. Također održavaju radionice ekološke gradnje, izradili su mali drveni svinjac i objekt nalik na skulpturu od blata - i sve to morali srušiti.
"Onda tu nešto ne štima. Ako je zbilja veći problem jedna mala kuća od blata nego jedna tvornica koja truje ljude, onda se ja pitam tko je tu pametan, tko je tu lud", komentira Maja Turniški.
A ovima koji rade bez ikakve dozvole ispišu se kazne i to je to. Scenarij koji non-stop doživljavaju u Slatini.
Novinarka Ema Branica pokušala je doći do svih prozvanih. Direktor bioplinare rekao je kako je on direktor od svibnja i kako ga je zatekao otpad, kako pokušava proizvodnju prebaciti na silažu. Svjesni su da smrdi.
"Da, točno. To je zbog količina biootpada koje jednostavno nismo u mogućnosti procesuirati na adekvatan način jer trenutačna tehnologija koju imamo zapravo nije namijenjena za takav tip otpada i rezultira tim količinama, koje se jednostavno procesiraju dosta sporijim tempom od očekivanog", objasnio je Marko Gubo, direktor Biointegre.
Ali govori da su ishodovali dozvolu za gospodarenje otpadom, i to krajem rujna. Sve ostalo vrijeme radili su bez dozvole.
Druga tvrtka, koja se bavi preradom boba i krumpira za proizvodnju škroba za proteine, pa im otpadne vode završavaju po lagunama i kanalima duž mjesta, govore da rade hranu budućnosti.
"Gledajte, sve naše emisije koje god imamo iz našeg pogona nisu štetne za okoliš, nisu štetne za zdravlje ljudi. Mi kontinuirano ulažemo u poboljšanje naših procesa i mi smo u zadnjih godinu dana zapravo uložili više od 13,3 milijuna eura u poboljšanje procesa i u efikasnost našeg pogona", pravda se Zvonimir Sedlić, direktor Nutrisa.
Uporabnu dozvolu nemaju, kažu, zato što su u probnom radu. I to već tri godine.
U tvrtki koja se bavi preradom otpadne plastike Provjereno je dočekao strani državljanin i Google prevoditeljem rekao kako se tvrtka odselila.
I izgleda da se iz Slatine nakon dvije godine rada bez dozvole zaista sele. Ali u Vrginmostu i dalje rade punom parom iako su ostali bez dozvole.
Zakon o gospodarenju otpadom jasno propisuje postupanje - prvo se naređuje otklanjanje nepravilnosti i kazne, pa ako utvrde da se nepravilnosti nisu otklonile, mogu pečatiti. U slučaju Slatine ni u pogonu za preradu plastike, a ni u bioplinskom postrojenju to nisu učinili, već iz nadzora u nadzor pišu kazne, prekršajne naloge i inspekcijski nadzori su u tijeku - iako je utvrđeno da rade to što rade bez dozvole i u suprotnosti sa zakonom. Drugim riječima, rade protuzakonito i pri tome ostvaruju profit, a državni inspektorat sve to nadzire.
"Sad da, gospođo, dođu, mislim da ne bih išao u rat. Više nikad. Za ovakvu državu", rekao je mještanin Slatine Branko Tališman.
Kako je to moguće? Ima li kapital, od kojeg ta lokalna zajednica nema ništa, veća prava od ljudi? Na malima se trenira strogoća, a veliki… veliki su posebna priča. Privatni profit iznad naroda, iznad zakona, iznad zaštite okoliša i ljudi u zemlji ponosne članice Europske unije.