"U devetom mjesecu bilo mi se oko zatvorilo skroz i nisam otišao odmah na vrijeme. Došo sam u kuću, htio sam večerati, nisam ni večerao, odvezli su me u bolnicu. Tako sam i ostao", govori 35-godišnji Tomislav Madunić.
"Još kad ga je brat odvezao u bolnicu i kad ga je ostavio, kao da mi se srušio cijeli svijet. Mislila sam da se neće od tamo nikada vratiti... kad sam zvala i kad su mi rekli da su ga spojili na aparate, da je pao u nesvijest, ne znam...“, dodaje Stela Madunić (27).
Te rujanske večeri njegov je život visio o koncu, a njezin se grčevito držao nade da će sve ipak biti dobro. Da sve ono što poznaje i voli neće nestati, utopiti se u jednoličnom zvuku bolničkih aparata. Da neće ostati sama, udovica u dvadeset i sedmoj. Da će njezin Tomislav ipak biti jači. Moždani udar te je rujanske večeri njihove ionako teške živote učinio još težima.
"Kad sam mogao raditi, radio sam skroz. Uvijek smo imali, a sad kad sam se razbolio ništa ne mogu", govori Tomislav.
Devetogodišnji Ivan silno želi pomoći ocu. Srce želi više nego što ruke mogu. Ali Ivan je, kaže Tomislav, oduvijek bio takav. Posljednja tri mjeseca još i više.
"Jako je vrijedan. Kaže ja ću bit na svog ćaću", dodaje Tomislav. Riječi za koje se živi. Koje srce napune ponosom, a oči suzama. Jer Ivan odrasta brže nego što bi trebao. Bolest je sve promijenila. Pa ono što je trebao raditi tata sada radi on.
"Jednostavno ne mogu, nemam snage", kaže 35-godišnjak.
Zbog posljedica moždanog udara Tomislav se brzo umara. Lijeva ruka mu je jako slaba, a noge, kaže, konstantno bole. No više od toga brine ga neizvjesnost.
"Kad su rušili kuću, brat je dovezao da imamo malo za ložiti dok se ne budemo snašli. To je za par dana, za pet šest-dana. To su sva drva koja imamo", kaže i dodaje "ali mokra su jako drva pa slabo i gore".
Takva su kakva su. Barem se lako cijepaju kaže. Koliko ih na dan ovako unese, ni ne zna. Loži se stalno, ali u kući, kaže nikad dovoljno toplo.
"Peć je loša jako, slabo grije, a i stara je dosta", kaže Tomislav. No pod ovim je krovom u Čepinu stara peć najmanji problem.
U prostoriji koja je trebala biti soba za dječake hladnije je nego vani.
"Pa da, to je roleta. Nema uopće ove kutije pa vuče od tamo i hladnoću. A i prozori se ne mogu dobro zatvoriti", pokazuje.
Truli su i sve bi ovdje trebalo mijenjati. Bilo je i gore, kaže Tomislav, kada su prije gotovo dvije godine dignuli kredit i kupili staru kuću, odlučni u želji da od nje polako naprave topli dom.
"Ono koliko smo mogli zarađivati smo kupili malo te laminate i bar na nešto da liči, da nije onako... I betonirali smo dolje sobe zato što bilo je, stara je kuća, šljaka je dole, sve smo kopali, zemlju, vadili šljaku i onda betonirali", objašnjava.
Uredili su novu kupaonicu, imali plan za dalje. Polako kako mogu. Htjeli su se maknuti iz zajednice u kojoj su živjeli s Tomislavovim roditeljima i braćom. Svoje dječake poštedjeti da gledaju djeda koji je u zajedničkoj kući umirao od raka gušterače.
Obitelj spava zajedno
Htjeli su tek običan obiteljski život. Njihov, ne idealan.
"Nas četvero tu spava. I jako je užasno hladno", kaže devetogodišnjak Mišo i Ivan, ali kad su zajedno onda i griju jedno drugo.
Kad su zajedno, sve je lakše. U dva mjeseca koliko je nakon moždanog proveo u bolnici, najviše su mu nedostajala djeca i njegova Stela. Skupa su od njezinog drugog srednje, a u njemu je stidljivo priznaje, pronašla srodnu dušu, sigurnost i utočište. Sve ono što u životu nije imala.
"Otišla sam od kuće kad sam bila treći razred osnovne. U udomiteljsku obitelj, u jednu, u drugu pa kad sam završila osmi razred onda sam otišla u Tenju, u udomiteljsku obitelj", govori Stela.
Vlastita obitelj i dom njima su sve. Zato niti jednu ratu kredita od 2500 kuna nisu, kaže, propustili platiti. Nisu na socijali, cijeli su se život borili sami. Uz Stelu koja je nezaposlena, to je značilo samo jedno.
"Jako puno sam radio. Znači u pekari sam radio od 11 ujutro do 6. Od 11 navečer do 6 ujutro i ja sam u sedam već bio dalje. Dođem kući u 8-9 navečer, otuširam se, legnem pol sata i onda idem radit u pekaru. Tako je moje bilo", opisuje Tomislav.
Kopao je ljudima kanalizacije, orao polja, kosio dvorišta. Posla je uz redoviti posao kaže uvijek bilo. I dok je bilo tako, bilo je dobro.
"Morao sam raditi. Ne mogu gledati da djeca sad nemaju, a evo došlo je sad tako", govori Madunić.
"Pa mogli smo nekako kraj s krajem. Sad da ova pomoć nije došla, ne znam", dodaje Stela i kaže da bi bili gladni i bez ičega.
Marinela i Alma pokrenule lavinu dobrote
Poznaju ih tek nekoliko dana, ali u ovoj su kući itekako drage gošće. Marinela i Alma tražile su obitelj s djecom kojoj bi sitnim poklonima uljepšale Božić. Sudbina je htjela da tako upoznaju Tomislavovu obitelj, a prvi susret kažu nikada neće zaboraviti.
"Bilo je ono, baš je bilo tužno i ne znam. Išle smo kući nazad u autu i onako, barem deset minuta smo šutjele, nismo znali šta da kažemo", kažu Marinela i Alma.
Ni maske nisu mogle sakriti emocije, da se ne vidi da im nije lako.
"Zato što sam i sama bila, ne baš u takvoj situaciji, ali... blizu", kaže Alma.
Težak se život ne zaboravlja. On se pamti. Ureže se u srž onoga što nas čini ljudima. Boljim ljudima.
"Odlučile smo da nešto napravimo, ali nismo znale da će bit baš odaziva toliko", dodaje Alma.
Dječaci su sretni s jednim puzzlama
Almina se objava na Facebooku počela masovno dijeliti, a njima je počela stizati pomoć. Pokloni o kojima su sedmogodišnji Emanuel i devetogodišnji Ivan do tada mogli samo sanjati.
"Oni su bili zadovoljni s jednim puzzlama. Dobili su jedne puzzle kao da su dobili ne znam što. Bili su sretni", kaže mama Stela.
"Srce nam je kao kuća, bar moje. To je, to je nešto neopisivo, da možeš uopće ovako nekom pomoći“, kaže Alma.
Što su zapravo napravile, još uvijek kažu nisu svjesne. Na njihovu objavu na Facebooku reagirali su mnogi, među njima i studentice.
"Mi smo se skupile, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti, grupu imamo na Messengeru i to smo vidjeli i sad za Božić smo im skupili da pomognemo. Zašto? Zato što smo ljudi! Zato što eto ide Božić i želimo... svi zaslužuju lijepi Božić", kaže studentica Josipa.
I prije nego što su se oni uspjeli snaći, one su već otišle. Tomislav i Stela ostali su zatečeni i ganuti. Nenavikli da primaju pomoć, ovise o drugima.
"Osjećam se onako, ne znam, kao da sam... siročić.... Ali drago mi je. U neku ruku mi je drago", kaže Tomislav, a Stela dodaje da je sretna jer ima dobrih ljudi. Toliko da im je cijela jedna soba ispunjena paketima hrane i odjeće, potrepština, igračaka za djecu.
A široke slavonske duše samo su se izmjenjivale na njihovu pragu. Za kuću u koju kroz polupane prozore ulazi hladnoća. U kojoj vlaga probija iz zidova, a njih četvero spava na jednom krevetu. Za kuću koja je i takva dom. Njihov, ne idealan. Za koju moraju plaćati kredit još sedam i pol godina i živjeti u strahu hoće li imati dovoljno za ratu i kruh na stolu. Jer bolest je poremetila planove, odnijela miran san.
"Pa sad u zadnje vrijeme nikako, stvarno loše spavam. Uvijek se brineš što će bit sutra, što će bit sutra. I tako svaki dan...", govori Madunić.
S kućom u kojoj toplina dolazi ne iz peći nego iz srca. S domom u kojem pred Božić postoji samo jedna želja. "Da ozdravi", kaže Stela. I vlastitim rukama prehranjuje ono najvrjednije što ima. Svoju obitelj.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr