Trčao je unutar kruga vojarne, pozlilo mu je i izgubio je svijest. Hitna pomoć pokušala ga je oživjeti, no za 30-godišnjeg vojnika pomoći nije bilo. Preminuo je.
Da nije bilo tog nemilog događaja prošli tjedan, gotovo slično zvučala bi najava za priču o jednom drugom vojniku - Ivanu Pušeljiću. Njemu je srce prestalo kucati dok je prije 13 godina izvodio sklekove na poligonu vojarne. Oživjeli su ga. Otad je u budnoj komi. Imao je tek 19 godina kada je njegov život stao.
No da stvar bude teža, država nije preuzela odgovornost za svog vojnika. Štoviše, zahvaljujući pravosuđu i ona minimalna odšteta koju je mogao, pa čak i trebao dobiti, uskraćena mu je. Unatoč tomu što je preko MORH-a imao i osiguranje od nesretnog slučaja, nije dobio ni centa. Mladić koji je bio spreman dati život za ovu zemlju ovisi o skrbi bližnjih i mirovini od 330 eura.
Biti vojnik bilo je sve što je želio. "Ja sam bio ponosan, baš ponosan", kazao je tata Josip za Provjereno. "Pripremo se za ženidbu. I govorila sam mu - sine, mlad si. Pa dobro, evo, radim i dobro je", dodaje mama Đurđica.
2011., s nepunih 20 godina, bio je na korak do ostvarenja svojih snova. A onda mu je na vojnom poligonu - stalo srce. "On je na trećem skleku pao. Srušio se i dok su oni intervenirali, Ivan je naš bio mrtav", priča Ivanov otac. Oživjeli su ga, no njegov život zauvijek je promijenjen. Mama mu tepa "Ivane, golube moj…"
Trinaest godina kasnije Ivan je u stanju koje liječnici opisuju kao stanje budne kome. Vojska ga je poslala u mirovinu, a brigu o njemu preuzeli su roditelji. "Do dandanas Ivan nije dobio ni lipe odštete. Ništa", kaže Josip.
"Kardinalnu pogrešku napravio je Županijski sud u Karlovcu, koji je nekritički usvojio žalbu Državnog odvjetništva koje je zastupalo Republiku Hrvatsku, izostavljajući pritom sve bitne činjenice i okolnosti slučaja, a onda kasnijom procedurom to se gotovo papagajski ponavljalo u presudama", govori odvjetnik Bruno Spiz.
Vojnik je na poligonu vojarne oružanih snaga u pripremi za služenje državi doživio zastoj srca i ostao u komi, a sudovi su odlučili upravo na njemu državi uštedjeti novac odbijajući njegov zahtjev za odštetu.
U slavonskoj općini Gundinci Ivan je već 13 godina u stanju budne kome. Razmišlja li i o čemu, je li svjestan svoga stanja i okoline - to samo on zna. "On nama u posljednje vrijeme sve više reagira na... Evo, misliš da ima kontakt s nama tim osmijehom. Odmah odgovori čim mu se javimo. Ali baš imam taj duboki osjećaj da nije dobio svijest. Možda je jako blizu", govori majka.
Prije svega ovog bio je mladić koji je na pragu svojih dvadesetih već imao jasan plan za budućnost - volio je selo, konje, Hrvatsku, a najveća želja bila mu je postati vojnik.
"Ukazala mu se prilika da ode u Požegu dragovoljno odslužiti. Nakon toga je primljen u aktivnu gardu, otišao je u Đakovo. Dobio je prvo posao u Đakovu i nakon toga su ga prebacili u Knin. Ja sam bio ponosan. Baš ponosan jer... Otišao je u Pauke, a svi mi koji smo bili u ratu znamo što su Pauci, Matijaš pokojni. I, eto, dogodilo mu se to", kaže otac.
Prije tog kobnog 23. veljače 2011. Ivan je bio zdrav. Prošao je liječničke preglede. "Došao je, rekoh - Ivane, kakva je situacija? Kaže - rekli su mi da mi fali malo mase u odnosu na visinu. Jako je bio visok, a mršav i imao je jedan zub pokvaren", dodaje otac.
Na poligonu vojarne u Kninu provodilo se testiranje tjelesnih sposobnosti. Pred Ivanom je bio zadatak - napraviti 47 sklekova u dvije minute, trbušnjake, pregibe i otrčati 3200 metara.
"On je dva i pol sata na otvorenom, na buri, uz temperaturu od 0 °C, u kratkoj majici i u donjem dijelu trenirke. To su uvjeti koji predstavljaju izvanredne okolnosti, po meni i nedopustive okolnosti jer u tom času još nema pravilnika o izvođenju motoričkih sposobnosti", govori odvjetnik Spiz. Pravilnika koji je donesen nekoliko godina poslije i u kojima takvi uvjeti više nisu bili prihvatljivi.
Nakon nekoliko sklekova Ivan je ostao ležati. Prvo su mislili da se šali. No onda su primijetili da mu izlazi pjena na usta. Liječnički je tim, kaže Josip, prema riječima svjedoka, tada bio u kantini.
"Ja ne krivim nikoga što je Ivanu srce stalo. Na to nitko nije mogao utjecati. I da je tehničar bio kraj njega, ne bi mogao utjecati na to, ali sama ta reakcija bila je jako spora", tvrdi otac.
Ivana su oživjeli i prevezli u splitsku bolnicu. Zbog nedostatka kisika teško mu je oštećena moždana ovojnica. Mozak je sačuvan. "Nisi ni znao ništa o toj komi. Očekivao si samo da Ivan ustane. Ništa više. Samo da ustane i da nastavi živjeti", govori majka. "Ja sam molio Boga da mi otvori oči. Samo da otvori oči i da bude s nama", kaže otac.
Prije same nesreće Ivan je imao i obitelj na putu. Zaručnica je bila trudna. Šest mjeseci nakon što mu se to dogodilo je postao otac. Je li svjestan da ima sina - nitko ne može sa sigurnošću reći.
"Sjećam se tih trenutaka kad si želio baš izići iz kože. Sjetila sam se kako ljudi pričaju što znači to izići iz kože. A to je sad taj trenutak kad bi ti izišao iz svog života. Išao bi bilo kamo drugamo, samo da nisi tu. Promijenio bi to. Svaka situacija teška je za obitelj, tragedija", naglašava majka.
U tom trenutku kažu da nisu razmišljali o odšteti. "Mi dvije godine nismo ništa poduzimali. Jednostavno smo razmišljali da će to biti, da će doći samo od sebe. Ja sam kasnije nazvao Ministarstvo obrane, oni su rekli da je to trebalo ići automatizmom. Međutim, ništa to nije išlo automatizmom", naglasio je otac.
Njihov odvjetnik Bruno Spiz, specijaliziran upravo za odštetno pravo, objašnjava kako je Ivanu, iako je bio osiguran preko Ministarstva obrane, odštetni zahtjev odbijen.
"Croatia je otklonila odštetni zahtjev uz obrazloženje da prema uvjetima osiguranja nije osiguran rizik bolesti. Inzistirali smo da je uzrok bolesti izvana, ne u samom tijelu, ne u samoj grešci tužitelja, nego da je to bolest koja je provocirana vanjskim uzrokom. Međutim nije prihvaćen taj argument", kaže odvjetnik.
U odgovoru na upit Provjerenog u Croatia osiguranju izražavaju žaljenje zbog toga što se Ivanu dogodilo i objašnjavaju što se smatra nesretnim slučajem - na koji je polica osiguranja bila ugovorena.
"…nesretnim slučajem smatraju se sljedeći događaji: gaženje, sudar, udar kakvim predmetom ili o kakav predmet, udar električne struje ili groma, pad, okliznuće, survavanje, ranjavanje oružjem ili raznim drugim predmetima ili eksplozivnim materijama, ubod kakvim predmetom, udar ili ujed životinje i ubod insekta."
I njihova tužba protiv osiguranja je odbačena, dok je ona za objektivnu odgovornost protiv Republike Hrvatske na prvostupanjskom sudu - prošla. 1.400.000 kuna trebalo se raspodijeliti po članovima obitelji - no onda se država žalila.
"Dakle, u toj drugostupanjskoj presudi nemate niti spomena o vjetru, niti spomena o hladnoći, dva i pol sata čekanja na otvorenom, neprikladnoj odjeći. Toga kao da nema", naglašava odvjetnik.
Jesu li trebali to zanemariti? To ni pravno, ni životno, ni logički ne može biti zanemareno jer to postoji u spisu i to su odlučujuće činjenice, to su karakteristike ovog spora, karakteristike na temelju kojih su trebala biti primijenjena pravna pravila.
Odbijena je i tužba koju je obitelj uputila prema Ustavnom sudu uz izdvojeno mišljenje dvoje sudaca koje su kolege upozorili da pogrešno gledaju na predmet. Europski sud za ljudska prava nije želio niti uzeti u razmatranje njegov slučaj. Sve, kaže odvjetnik, jer su sudovi odlučili na pogrešan način primijeniti pravna pravila definirana u pet različitih zakona.
"Mogu na kraju reći da je ili faktor sreće ili nekakav drugi faktor uslijed kojega je Pušeljić ostao bez odštete u jednom postupku koji za mene nije zakonit i temeljem presude koju je nemoguće prihvatiti", rekao je odvjetnik Spiz.
MORH je, kažu roditelji, Ivanu izišao u susret nakon nesreće kada su ga zaposlili za stalno te nakon dvije godine na bolovanju i umirovilli. Dobio je i otpremninu u visini dvije plaće - oko 10.000 kuna. Provjereno je MORH-u poslalo niz pitanja vezanih za ovaj slučaj, kao i poruku koju ovim šalju svima koji odaberu vojsku kao poziv. Stigao je kratak, ali obećavajući odgovor.
"S obzirom na vremenski odmak i činjenicu da potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić, koji Ministarstvo obrane vodi od studenog prošle godine, dosad nije bio upoznat sa situacijom vojnika Ivana Pušeljića, možemo izvijestiti da će Ministarstvo obrane u sklopu svojih zakonskih mogućnosti pronaći način da financijski pomogne vojniku Pušeljiću zbog njegove teške situacije."
Ivan ima stopostotni invaliditet, mirovinu nešto višu od 300 eura. Uredno plaća alimentaciju za svoje dijete. Sve troškove koje su imali za njega roditelji su podmirivali sami, uključujući i vozilo s rampom koje su kupili na kredit.
"Imali smo asistenta osam sati, sad ga imamo na četiri sata. Znači, puno je više na nama. Mi se samo trudimo. Ali je potpuno zdrava osoba, to ti je puno lakše, Bogu hvala. Ja opet kažem da je on Božje čudo već sada, samo što je u stanju u kojem jest", kaže majka.
Prvo je bio u dubokoj komi pa je otvorio oči. Dugo je gledao samo u jednu točku i u jednu stranu, zatim počeo pratiti pogledom. Nekad u snu i mrmlja, kaže majka. Probali su eksperimentalni tretman s neurostimulatorima, no nije bilo rezultata. Ivan je, smatraju roditelji, na korak do stanja minimalne svijesti. Svi ti mali pomaci, koliko god da su mali, obitelji daju nadu. Jer iako je 13 godina prošlo, osjećaju ga bliže no ikad.
Koliko je teška ta briga za njega? "Pa nama nije teška. Kažu, svatko svoj križ nosi, ali naš je križ lagan. Više nas brine ta nepravda. Ne financijski, financijski nismo ovisni. Radimo, imamo koliko nam treba, ali nepravda me više brine. Kad razmišljam, moj je sin bio spreman dati život za svoju Hrvatsku i sve, međutim odbačen je", kaže otac.
Snagu su pronašli u vjeri, u Boga i u Ivana. U to da će jednog dana pogledati u njih i progovoriti. Ivan nikad nije sam, kamo oni idu, ide i on. Najemotivniji trenutak bio im je hodočašće u Međugorje. "Nakon 13 godina Ivan je u budnoj komi došao kod Gospe, pa je to bilo kao neki naš znak vjere", kazala je majka Đurđica.
Iako u njihovoj kući vlada potpuno pozitivno ozračje, uhvati i njih, kažu, trenutak slabosti kada misli krenu na budućnost i godine u kojima se oni više neće moći brinuti za njega. I tada im je žao što država i pravosuđe nisu pokazali veću brigu za svoga vojnika.
"Ne treba nas žaliti. Mi roditelji, zašto bismo se mi žalili? Mi njega imamo. Žao mi je njegove mladosti. Trebao je imati svadbu... ode sve, sve ode", kaže otac Josip.
Kad je obukao uniformu, bio je najsretniji. Voljan život položiti za državu koju je volio. Novac koji su trebali primiti on, njegova obitelj i njegov sin - za državu je tek kap u moru. No iz nekog razloga pravosuđe je odlučilo baš na njemu uštedjeti. Tek 13 godina kasnije, nakon što im je Provjereno ukazalo na stanje ovog od sustava zaboravljenog vojnika, stiglo je obećanje. Možda će nepravda ipak biti ispravljena.