Dom u Petrinji nikako da se obnovi. Pa su korisnici raštrkani po cijeloj Hrvatskoj - Topusko, Zagreb, Karlovac, Koprivnica, čak i Gospić. Kako bi ove najudaljenije vratili bliže kući, rade improvizirani dom u Lovačkoj kući, 40 kilometara od Petrinje. I to će zahtijevati dodatnu vožnju u krugu od 100 kilometara. I sve to u kombiju starom 16 godina. Ali, nitko se ne buni! Nikome ništa nije teško, dapače svi su postali i vozači i čistači i sve što je potrebno.
Sve kako bi svojim korisnicima pružili ono što zaslužuju - mirnu starost, u nažalost - nenormalnim uvjetima. Jer dok obnova stoji - oni znaju da njihovi korisnici nemaju vremena čekati.
Ustajanje u 4 da bi u 5:30 bile već na radnom mjestu, odnosno tamo gdje je nekada bilo njihovo radno mjesto. Rade u domu za stare i nemoćne u Petrinji. Samo na papiru. Korisnika ondje nema… premješteni su posvuda. Bili su smješteni u vojarni, a nakon toga krenula je vožnja po cijeloj Hrvatskoj, gdje god je bilo mjesta da ih smjeste.
U Topuskom prizori koji neodoljivo podsjećaju na život izbjeglica po hotelima 90-ih. Nisu devedesete, ali jesu izbjeglice. Za 75 korisnika to je privremeni dom. Glavna sestra u Topuskom vozi kolegice u kombiju, a vozi i domsku liječnicu kada ide na redovne kontrole u privremeni dom.
Već godinu i pol žive izvanredno stanje koje nikako da prestane. "Pa mi smo kao u kutijama, ali smo sretni da nas drže i tu!", rekla je Jana Babić.
Ne bi li vratili ove najudaljenije bliže rodnom kraju, Županija je odlučila 12 korisnika koji su još u Gospiću prebaciti u improvizirani dom - Lovačku kuću, u mjesto gotovo 50 kilometara udaljeno od Petrinje.
Nisu mogli sami prebaciti namještaj u Lovačku kuću u Šaš gdje će privremeno smjestiti 20 korisnika. To je za njih učinila vojska. Završeni su grubi radovi, dovršeno je grijanje i ugrađen lift.
Prizor kao ispred Petrove bolnice
"Uskakat će i onaj tko ne treba i ravnatelj i odvesti i prevesti, jer jednostavno shvaćamo da je privremena situacija", ističe Damir Borić, ravnatelj Doma za starije i nemoćne Petrinja.
Sjećate se slika trudnica i rodilja ispred Petrove bolnice u Zagrebu, u Petrinji je isti prizor bio s gotovo 200 korisnika, stotinu njih nepokretnih, izvijestila je reporterka Provjerenog Ema Branica. "Nije lako sa stacionara s prvog kata gdje nije bilo struje, gdje nije lift radio, spustiti sve te ljude pred ustanovu", napominje medicinska sestra Darinka Šarić.
Kako su korisnici ostali bez svojeg doma, ostale su i djelatnice bez svojih stanova i kuća. "Iskreno, meni je bilo lakše ići raditi nego biti doma poslije, kad sam sve izgubila. Meni je to bila psihoterapija, jako sam teško to podnijela, ali uz dobre razgovore kolegica koji su mi bili psiholozi, psihijatri... uz korisnike, uz rad, jer kad imate misao na nečemu drugome lakše se podnese", kaže njegovateljica Jadranka Heleš.
Čak i kad su pune masnica od sudaranja jednih u druge jer su kreveti korisnika natiskani u sobama. Mnogi od njih što zbog korone, što zbog udaljenosti nisu dugo vidjeli rodbinu. I svi sanjaju o povratku u Petrinju, ali možda najteže je ipak onima u Gospiću.
"Fali mi obitelj, ovdje smo ipak razdvojeni od obitelji, ne mogu nas posjećivati često jer je put skup", ističe Dragutin Lisov.
Dom je u vlasništvu zavoda za mirovinsko osiguranje. Krenulo se u radove brže-bolje, pa se ustanovilo da su oštećenja teža od procijenjenog. Radovi su stali i potreban je novi projekt kako bi se postavile nove instalacije. Rokove ne znaju.
Osim nemogućih uvjeta rada, najviše ih muči o što njihovi korisnici nemaju vremena. "Oni žive za povratak. Ti se ljudi nisu pomirili da će tamo umrijeti iako su i stariji i bolesni, cilj im je vratiti se", napominje radna terapeutkinja u domu Martina Matić.
To su pravi državni službenici, oni koji časno i odgovorno rade svoj posao. Oni koji vole svoj posao, koji shvaćaju da je to poziv. Bez obzira što će sada raditi na dvije lokacije, jednoj udaljenoj 35, a drugoj 45 kilometara. Bez obzira što su neki ostali bez svega, bez obzira što slušaju obećanja, a sve ide polako i presporo.
Do tada - oni će se truditi. Dati sve od sebe. Samo da se oni o kojima brinu ne muče više nego što ionako moraju. Znaju da je njihov rad presudan. Da su potrebniji više no ikad. U zemlji u kojoj su najveće liste čekanja upravo za ovakve domove. Vozit će kilometrima, u 16 godina starom kombiju, ustajati rano, previjati i presvlačiti. Samo da doma opet bude. Na onom njihovom starom mjestu, u Petrinji!
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr