Njihov nemiran duh je sada opet željan puta. Četrdeset i pet dana avanture u kojima su izmijenili 109 prijevoznih sredstava i prešli više od deset tisuća kilometara nisu zaboravili cijeli život. Kažu da je vrijeme da se krene. Pa ako treba opet će stati na cestu i dići palac. Dvoje sedamdesetogodišnjaka dokaz su da nije samo mladost ludost.
Dva prsta, 143 godine života i naramak dobre volje. U podne, na vrućem asfaltu, za dvoje autostopera u najboljim godinama nitko nema previše razumijevanja. Oni koji prođu nisu ni sjesni koga iza sebe ostavljaju. Jer Marica i Mijat prekaljeni su veterani autostopa. S pričom vrijednom filmskog scenarija. Prije točno pola stoljeća zajedno su dignuli palac i krenuli na put dug deset tisuća kilometara kroz 15 europskih zemalja. Danas možda ništa posebno, ali te 1969. itekako hrabar i odvažan potez. “To je nama bilo putovanje, životna škola. Vatreno krštenje, da“, rekla je Marica Barišić.
Avantura koja im je obilježila život. Upoznali su se kao studenti pedagoške akademije u Slavonskom Brodu i ubrzo otkrili da imaju zajedničku strast prema putovanjima. No, kaže Mijat, to ipak nije bilo ono ključno što ih je spojilo. “Mi smo se samo gledali, ali jedanput ona ide iz škole, a ja u školu i ona mene ovako za ruku uhvati i kaže - kad bi sve bilo plavo kao tvoje oči. I onda mislim da su te oči bile najvažnije“, kaže Mijat Barišić.
Marica kaže da su joj zvijezde uvijek bile naklonjene. I kad su joj u život donijele njezinog Mišu, kako od milja zove Mijata, ali i onda kada su njezine roditelje uspjeli nagovoriti da je jedva punoljetnu puste na put. “Roditelji nisu znali što je to autostop. Pa smo mi rekli da želimo obići 15 zemlja autostopom pa kako nemate auto. Kako ćete putovati? Mi ćemo zaustavljati druge aute. Kako ćete, pa to je daleko? Gdje ćete spavati, gdje ćete jest?“, objasnila nam je Marica.
Pitanja na koja ni sami nisu znali odgovore, ali želja za zajedničkom avanturom bila ja jača od svega. Pa i kategoričkog „ne" Maričinih roditelja. Mijat je već imao sliku kako bi put autostopom mogao izgledati. “Prao sam aute na autoputu u Slavonskom Brodu i vidio sam kako putuju drugi studenti. Pa sam ja njima pričao da nećemo mi biti prvi koji ćemo tako putovati, da i drugi ljudi tako putuju i onda su popustili i rekli su ajdete vi na odgovornost“, rekao je Mijat.
Njezini su bili uvjereni, kaže Marica, da neće stići dalje od Ljubljane i da će se brzo vratiti kući. Skoro je i bilo tako jer su već prvu noć, negdje u Sloveniji ostali bez prijevoza i smještaja. Prespavali su na klupici pod vedrim nebom zagrnuti tek dekama.
Roditelji protiv avanturista
Mladost ludost i sva ljepota neopterećenosti životom na pragu dvadesetih. No njihove su roditelje ipak mučile sasvim konkretne brige. Marica je podjelila posebnu anegdotu kako su se zapravo ona i Mijat zaručili. “Kad smo mi došli u linz, onda je mama rekla pa kako, što će svijet reći pa morate biti bar zaručeni i ona nam je kupila prstenje tako da smo se mi zaručuili u linzu i krenuli smo dalje“, kaže Marica.
Iz automobila u automobil, kombi, kamion. Pa malo taksijem i još malo pješice. Neugodnih iskustava nisu imali i baš nikada nisu pribjegavali starom stoperskom triku. Da ona stopira, a on čuči u grmlju i čeka. “Mi smo bili fer, a osim toga na meni se vidi izdaleka da sam ja dobra duša i valjda su mislili da su dvije ženske, to nema problema“, našalio se Mijat. Važnu razliku istaknula je Marica. “Mi vam nismo bili kao hipici, znate, bili smo uredni. Često se događalo da oni stopiraju s jedne strane, mi s druge i nama prije stanu nego njima, čak i u Engleskoj“, istaknula je Marica.
Najdulje su čekali u tadašnjoj Čehoslovačkoj jer su nakon Praškog proljeća ljudi bili dosta nepovjerljivi, a ceste slabo prometne. Nakon sedam sati bezuspješnog dizanja palca, zaustavili su im se neki Bugari. “U jednom autu je bio bračni par, a u drugom autu njihov prijatelj. Bio je invalid, viozio je moto utrke, tako je stradao na jednu nogu i tako je on s prootezom vozio. Bio je trabant, u trabantu smo se vozili. On je premještao tu protezu, bilo nas je toga malo strah“, svoju brigu podjelila je Marica.
Putovanje koje se tek igrom slučajeva nije pretvorilo i u bračno. Jer po dolasku u Mančester kod Maričine tete plan je bio da se vjenčaju. Kako bi zaradili za vjenčanje čak su se i zaposlili. “Jedan se klub krečio i tamo i onda smo mi tak saznali, oprali smo prozore, obrisali smo stolice, mi smo finih novaca zaradili tada“, rekla je Marica.
Mijat je od toga kupio svadbeno odijelo od ni manje ni više nego engleskog štofa, a ona prekrasan materijal za vjenčanicu. No kako se po engleskim zakonima punoljetan postaje tek s dvadeset i jednom, englesko je vjenčanje propalo. “Pošto se tamo nismo vjenčali, mi smo to u ruksacima nosili po cijelom putu nazad i onda smo se vjenčali 6. rujna 1969. godine u Slavonskom Brodu. sad će biti 50 godina“, kaže Marica.
Ta šezdeset i deveta uvelike ih je obilježila, odredila im živote. “Naučilo nas je strpljivosti. Vidjeli ste što znači čekaš, čekaš, čekaš. Hoće li ti stati netko, neće stati. Onda se znači moraš naučit strpljivosti“, objasnila je Marica.
Vrlina koja današnjim mladima nedostaje
Sve bi odmah i sada, a ako nije tako frustrirani su i nesretni, no to nije način. Karakter se, kaže, gradi kroz iskustvo a za to je potrebno vrijeme. Marica takvu avanturu preporuča svim mladima. “Jedna životna škola što bih preporučila mladima da odu tako, da odu na takva putovanja, kad se vrate drugačiji. Imate drugačiji pogled na svijet, otvore vam se vidici, sasvim je drugačije“, zaključila je Marica.
S terase svog virskog doma, ovi bivši prosvjetari uživaju u mirovini. Dok Mijat izrađuje razne pedagoške materijale, igre i kvizove, Marica radi rakije, eterična ulja i brine o cvijeću. Podigli su dvojicu sinova, dočekali unuke, odgojili generacije i generacije školske djece.
Mijat ima poseban pogled na svoju ženu. “Ma mora biti sretna kad je sa mnom. Inače da je s nekim drugim onda ne bi bila, ali ovako sa mnom“, rekao je Mijat. “Kad se pravi pametan. Vrijedi obrnuto!“, dodala je Marica.
Za prošlo su Valentinovo svojom autostoperskom pričom na lokalnom radiju osvojili i nagradno putovanje u Brno, Krakow i Bratislavu. Mjesta koja prije 50 godina nisu stigli posjetiti. Ali putovanje im je osim novih mjesta i poznanstava donijelo i nešto puno važnije. “Mi smo se upoznali međusobno, da vidimo tko koliko, da li možemo. Netko bi se posvađao i razišao, a mi smo to sve izdržali. Znači kad smo izdržali autostop, evo izdržali smo i ovih pedeset godina“, izjavila je Marica.
Prvih pedeset šale se, jer njih dvoje imaju još puno planova, još je puno mjesta za posjetiti. “Želja je, još nam je ostala ukrajina i rusija. To smo si bili zacrtali, to još nismo ostvarili i evo ako bog da, mi vjerujemo u to da će se i to ostvarit“, kaže Marica.
Ako nikako drugačije, onda autostopom. Sa sedamdeset i kojom na leđima i energijom na kojoj im mogu pozavidjeti i puno puno mlađi. Za Maricu i Mijata uvijek samo palac gore.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr