Ljiljana Cerovečki nema s kime podijeliti večeru, nema nekoga uz koga će se stisnuti na kauču. Nema luksuz bezbrižno utonuti u san jer joj je nad glavom krov koji prokišnjava i koji se svakog trenutka može srušiti, a nju ostaviti bez doma.
"Tu je moj dom, tu živim, tu sam došla kao mala beba. To je obiteljska kuća u kojoj ja sada živim sama", rekla je Ljiljana.
Nekada ih je u toj kući bilo osmero. Mama, tata, dva brata i njih četiri sestre. U skromnoj prizemnici u okolici Bjelovara uvijek je bilo bučno, a sada ondje vlada tišina. Danima nitko ne dođe, danima ni s kim ne progovori.
U samoći prebire po prošlosti, po uspomenama. Htjela je više, ali nije se bunila. Školovale su se sestre, a Ljiljana je završila tek osnovnu školu.
"Morala sam ići raditi, ja nisam rekla da neću. Ja volim ići raditi, voljela bih i sad da mogu naći posao, da nisam ovdje u toj kući", rekla nam je.
Samački ručak kuha već godinama, otkako su roditelji umrli, a braća i sestre se odselili. Ona ih razumije, ali često joj je teško.
"Nažalost, imam braću koja niti pitaju za mene niti dolaze. Rijetko kad se itko javi i da pita. Osjećam se grozno, kao da nemam nikoga", ispričala je Ljiljana.
U nedjelju joj je bio 64. rođendan. Svratila je tek susjeda s unukom i donijela joj ružu, a mobitel joj nije zazvonio.
"Cijeli život mi je, otkad znam za sebe, jedno razočaranje. Ili su roditelji ili sam sama kriva. Najviše možda ja sama. Da sam se maknula i da se nisam vraćala, možda bi bilo drukčije. Sad je gotovo", rekla je Liljana. "Nikad sreće. Ništa mi se ne ostvari. Što si god zamislim i kažem, ništa od toga", dodala je.
I zimi, po najvećem snijegu, nuždu mora obavljati izvan kuće
Ona radi otkad zna za sebe. Bila je i kućna pomoćnica, brala šparoge po Njemačkoj, radila u tvornici. Najčešće je odrađivala sezone po obali. Otkako je u mirovini, radi na pola radnog vremena kao spremačica u jednom kampu. Račune drukčije ne bi mogla platiti.
"Skupim ih doma jer ih ne mogu sve odjednom sve platiti. Onda kad zaradim prvu plaću, prvo platim račune. Ako mi struju iskopčaju ne znam kad ću je opet imati jer je priključak na struju skup", rekla je Ljiljana.
Pod njezinim krovom struja je zaista jedini luksuz. Živi od 1019 kuna mirovine i onoga što uštedi tijekom sezone.
"Sve sama, ako imam. Ako nemam, šutim i kupim ono što mogu. Nitko ne zna jesam li jela meso ili sam jela prežganicu", ispričala nam je.
Gladna, kaže, nikad nije, ali da je teško, to ne treba ni pitati. U sobi u kojoj spava nema grijanja.
"Hladno je, ali se zimi pokrijem. Navučem na sebe sve deke i poplune i onda mi je ugodnije spavati i već sam se navikla", rekla je.
Ljiljana ne zna koliko je stara kuća u kojoj je provela život. Vode u njoj nema, kao ni WC. Zimi, po najvećem snijegu, teta Ljilja nuždu obavlja u grmlju. Na to je navikla, baš kao i na kupanje u lavoru. Također, prije je imala i perilicu rublja, pa joj je bilo lakše.
"Sada perem na ruke, i to na kišnicu. Stavim plastiku van da se cijedi kišnica kada pada jer ne mogu toliko od susjeda nositi kad su i oni na gradskoj vodi. I njih ima dosta, tako da uzimam samo za kuhanje i piće", ispričala je.
Nikome nije na teret i nikome nije dužna. Nije navikla na to da o svojim problemima priča ikome, a kamoli pred televizijskim kamerama. Život donese ono što ne biramo, što nikada ne bismo htjeli. A odnese ponekad ono što najviše želimo.
"Htjela sam biti frizerka, da budem netko, da imam svoje, da imam porodicu. To sam htjela, ali to mi nije uspjelo", rekla je.
Bila je, kaže, zaljubljena, voljela snažno i iskreno. Ali drugi su krojili sudbine, odlučivali umjesto nje.
"Onda sam imala 19 godina i odonda nisam… Prošla me volja za sve. Počela sam raditi, ići na more i tako. Radila sam i nisam razmišljala o tome da se udam. I postajala sam sve starija i starija, a sad bi mi čovjek i smetao u kući", rekla je Ljiljana.
Umjesto dostojanstvene mirovine, ona pere tuđe WC-e, a svoj nema
Kuća čiji su zidovi žbukani sijenom i blatom odavno je već odustala. I Ljilja bi najradije, ali se ne da. Zima je ono čega se najviše boji. Loš krov pod teretom prvog snijega mogao bi se u potpunosti urušiti, a nju ostaviti bez ičega.
"Onda ću izići van pod orah. Nemam gdje, nisam s mora uzela ni šator koji su gosti ostavili da stavim glavu unutra, a noge van", rekla je.
Da ima za podstanarstvo, davno bi, kaže, u njemu bila. Cerada koju je postavila prije nekoliko godina, kada se vanjski zid kuće odvojio, jedino je u što polaže nadu.
"Šta mogu? Što? Tu ide kiša, snijeg unutra, mačke, miševi, štakori, svi vragovi idu unutra", rekla nam je.
Posluže tada i stare krpe koje je ugurala u pukotine, barem za prvu ruku. Pomoć je tražila i u centru za socijalnu skrb, gdje ju je i dobila: "Rekli su mi da idem tražiti zidare za predračune i da mi svatko svoje napiše. Našla sam ih u Bjelovaru, oni su došli, to slikali i svako je svoje napisao i dao mi predračune."
Četrdesetak tisuća kuna trebalo bi samo za sanaciju krova i prednjeg dijela kuće. Za tetu Ljilju to je neostvarivo.
"Odnijela sam to na socijalno i pitali su me jesam li ja vlasnik kuće i ovo malo zemlje što imam. Rekla sam da nisam i onda su mi rekli da se to ne može", ispričala je.
I zemlja i kuća nakon majčine smrti podijeljeni su na šestero braće i sestara, a oni se svojih dijelova ne odriču. A cijeli se život trudi biti ispravna. U vrijeme kada bi trebala uživati u dostojanstvenoj mirovini, ona guli sezone, pere tuđe WC-e, a svoj nema. Nema ni vode u kući, uskoro možda ni krova nad glavom. Nema ni dugova niti je u blokadi. Jedino što ima osjećaj je srama zbog svega onoga što nema.
Ako želite pomoći teti Ljilji, to možete učiniti na ovaj broj računa:
Ljiljana Cerovečki
HR6724020063208757270
SWIFT ESBCHR22
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr