Mirsada Hadžić vozi traktor, ore, kosi, vodi brigu o kravama, konjima. Nema izbora. Tata je bolestan, a mama ne može sve sama. Ono što tu djevojku izdvaja od drugih jest to što ona u svojoj žrtvi za obitelj ne vidi baš ništa posebno.
Njezina je priča došla do lokalnih novinara, a video u kojem Mirsada kroz suze stidljivo govori kako joj je jedina želja jednom u životu da vidi more ganuo je regiju. Zahvaljujući dobrim ljudima njezina će se želja uskoro ispuniti. No sva mora ovoga svijeta mijenjala bi Mirsada za zdravlje svoga tate.
Mirsada obavlja teške fizičke poslove kako bi pomogla prehraniti obitelj jer nakon nekoliko operacija na srcu njezin tata to više ne može, a od mamine plaće u pilani nemaju dovoljno za lijekove i hranu. ''Prvi put sam za traktor sjela s pet godina. ''Došao je period kada se kupilo sijeno i ja sam trčala uvijek za traktorom i otac je rekao da uđem u traktor. Ja sam ušla i samo volanom upravljala'', ispričala je Mirsada.
Glavna u polju još od osnovne škoe
Od toga trenutka, kaže tata Mirsad, nije mu dala mira. On svojoj mezimici nikada nije znao reći ne. I tako je, čim je mogla do gasa i kočnice, Mirsada traktor vozila sama. ''Najbolja je na gasu i u vožnji. Tu je najbolja. Daj joj traktor i hajd' od nje i ona će cijeli dan. To voli raditi'', kaže njezin tata i imenjak Mirsad Hadžić.
U trećem razredu osnovne škole Mirsada je već bila glavna u polju. Znala je sve poslove u poljoprivredi, kosila je, orala, obavljala sjetvu. U ljetnim mjesecima posla ima najviše. No ove godine puno je kiše, a uz kišu i problema, pa su s košnjom morali stati već nakon nekoliko metara.
Srećom, Mirsada i njezin otac uigran su tim i nema tog problema koji ne mogu riješiti. Pokazao joj je sve u životu, naučio ju je sve što zna, kaže. Od sebe joj i ime dao, a Mirsada ko Mirsada. ''Emotivna sam jako osoba i kad se radi o mom ocu i kad me nešto učio, uvijek moram zaplakati'', govori Mirsada.
Svaka sekunda može biti presudna
Sve suze ovoga svijeta ne bi mogle isprati brigu koja se sručila na Mirsadina leđa. Prije deset godina živjeli su nekim drugim, lakšim životom. Onda je došla poplava i sa sobom odnijela cijeli urod kukuruza. Kredite je bilo sve teže vraćati, a tatu Mirsada stres je stajao zdravlja. Završio je na prvoj u nizu teških operacija srca.
Liječnici su rekli da mu je svaka sekunda važna jer njegovo srce radi samo dvadeset posto. To je spoznaja s kojom se nekako, kaže Mirsada, naučila živjetii, ali briga zato nije ništa manja. ''Ako ne budem znala, neće mi imati tko objasniti. Ako se pojave neki novi poslovi, ja to neću znati, neće mi on moći pokazati'', kaže ova 16-godišnjakinja.
Ono što je nekada bilo samo dječja igra život je pretvorio u obvezu. Dok se tata Mirsad borio za život, ona i mama Hamida borile su se da obitelji osiguraju kruh. ''Ona u školi, ja orem. Ona dođe iz škole, ja dođem kući praviti jesti, a ona ode orati umjesto mene. Tako smo se ja i ona na smjene mijenjale'', priča Hamida Dedić Hadžić.
Nikada, kaže mama Hamida, Mirsada nije rekla da ne može ili neće. Nikada se nije požalila da joj je teško. ''Kad izađeš na ulicu, svima je smiješno kad vide dijete, curicu da ore. Djeca se smiju. Na primjer, ima tu i žena koje se isto meni smiju'', ispričala je Mirsadina mama.
Smijali su se i kada se prije četiri mjeseca zaposlila u obližnjoj pilani kao jedna od samo četiri žene. No život ne pita, kao ni računi za skupe lijekove i pretrage koje njezin Mirsad mora svako malo obavljati. Zato su jednu po jednu prodali svih deset krava koje su imali. Sada je u staji samo jedna koju su dobili prije nekoliko dana kao donaciju, a i ona je Mirsadina briga.
Ne bi dalje od poljoprivrede
Upisala je srednju farmaceutsku, ali od poljoprivrede se, kaže, ne bi micala. U tome je dobra, to joj ide. Priznaje da voli i druženja s prijateljima i izlaske, ali to je uvijek u drugom planu. Kad i stigne učiti, to je kasno navečer. ''Nemam vremena i nekad me prijatelji zovu, kažem da ne mogu, moram ići raditi, a noću nikada ne izlazim, kod kuće sam s obitelji. Nekad po danu, jednom u dva tjedna možda izađem. Voljela bih se više družiti s prijateljima i to, ali ne mogu još'', priča Mirsada.
O tome je li ili nije moralo tako biti, ona ni ne razmišlja. Za to nema vremena. Baš kao ni za zle jezike. ''Neki me podržavaju. Kažu: 'Ti si vrijedna', ali više je sprdnje. Onda kažu: 'Ti si seljanka', na što ja ne obraćam pažnju'', ispričala je. Na sve to ona odmahuje rukom, smješka se kroz suze. Oni ionako nikada ne bi razumjeli.
''Ne razumiju koliko je život težak kada je jedan roditelj bolestan, a ti si još dijete. Uglavnom ne shvaćaju to da ja hoću raditi za obitelj. Ja ne radim to zato što volim. Ja to radim zato što hoću olakšati ocu, hoću olakšati mami i sestri. Gledam da si kupe nešto što im je potrebno'', kaže 16-godišnja Mirsada.
Sama sebi na posljednjem je mjestu, ali to je Mirsada, djevojka koja u svakodnevnoj žrtvi koju čini za obitelj ne vidi baš ništa posebno. ''Sestri ako nešto zatreba, dat ću joj. Sve. Samo da ona ima, ne moram ja imati'', kaže.
Uza sve obveze koje ima, rukomet je bio nešto njezino, jedini hobi. Ona krilo, a mlađa sestra Dženeta vratarka. Za opremu i putovanja na turnire uvijek treba novca. S vremenom je i to postalo problem.
Svojih želja nema. O njima, kaže mama Hamida, nikada nije govorila, sve dok priča o ovoj nevjerojatnoj djevojci nije došla do lokalnih novinara, a video s Mirsadom postao viralni hit. ''Ona je počela plakati. Pitali su je kakva je njezina želja. Ona je rekla da ima želju da ide na more, da vidi pijesak, da vidi more jer nikada nije bila na moru'', kaže Mirsadina mama. O njemu je samo slušala od prijatelja koji su redom odlazili na ljetovanja.
Još uvijek, kaže, ne može vjerovati da se sve ovo događa, da su je snimale televizijske kamere, da su se nakon objave njezine priče javili ljudi koji su njoj i obitelji uplatili ljetovanje u Makarskoj, koji su obećali da će je od sada svake godine voditi nekamo na ljetovanje.
Svaki dan obitelj strepi
Sva mora ovoga svijeta mijenjala bi Mirsada za zdravlje svoga tate, za samo jedan dan u kojem ne bi strepili hoće li ga dočekati skupa, kao obitelj. ''Bojim se da će nestati jednom s ovoga svijeta, da će poslovi svi ostati na meni. Ako se nešto pokvari, neće njega biti. Mama se ne razumije u to, ja sama moram. Falit će mi sve njegovo, sve njegove riječi i to'', govori Mirsada.
Jednoga dana sve nas to čeka, rastanak bez povratka, trenutak u kojem će za budućnost ostati samo uspomene i ono što su nas naučili, prenijeli nam kao neprocjenjivi dar. ''Ja sam dijete sa šesnaest godina koje je naučilo nešto u životu, nešto korisno, dok drugi još nisu. Naučila sam cijeniti život, poštovati druge i sve to'', kaže Mirsada. U svakom svom postupku i svemu što radi, ova djevojka to i potvrđuje.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr