Ali razlog ovrhe još je mučniji. Ovršeni su naime, zbog stanarine iz prognaničkih dana. Na temelju krivotvorenog ugovora. S potpisom žene koja je tada već 6 mjeseci mrtva! U mjesecu kada se cijela zemlja prisjeća žrtve Vukovara, ovo je priča kako to u stvarnosti izgleda.
"Moje jedino oružje, pred cijelom javnosti ću reći, ovo je moje jedino oružje. Kucam na sva vrata i krunica je jedino moje oružje. Pa šta bude da bude s nama", kaže Ružica Đurić iz Vukovara.
"Najviše me boli nepravda i što sam potlačen i ja i supruga, od Hrvatske za koju sam se ja borio! I vjerovao sam u pravnu državu, ali od pravne države nema ništa", kaže Rajko Đurić iz Vukovara. "I kad je mama rekla... ja i tata ćemo se zapaliti benzinom i kuću ne damo nikom. Ne damo opet našu kuću. To mi je bilo toliko strašno", kaže Lidija Marković, kćer Ružice i Rajka. Godine 1991., spašavali su živu glavu. U Vukovaru su bili do posljednjeg dana. Prošli prognaništvo, preživjeli strahote rata.
I jedva dočekali da se vrate natrag, u rodni grad i sagrade život iznova. No sada su, kažu, vraćeni na početak. U studenom 91. u Vukovaru, Đurići su bili pod opsadom zajedno sa sugrađanima. Granate su letile posvuda. Ružica je bila na radnom mjestu u podrumu bolnice. Rajko - na položajima obrane. "Granata je pala. Od granate letim u zrak. Imao sam lom lijeve noge i geler mi je u glavi ostao", rekao je Rajko.
Tjedan prije pada Vukovara, ranjen završava u bolnici.Tu su mu sin i kći, a žena s ostalim medicinskim osobljem radi u nemogućim uvjetima.
"Ranjenik, ako je imao neku ruku, fiksator i kada je vidio da ti izađeš iz noćne smjene, on kaže hajde sestro ja ću malo šetati, a ti malo lezi tu. Ti se samo uvališ u taj njegov krevet i odmoriš se malo i tako smo jedni drugima ustupali čak i krevete", posvjedočila je Ružica.
"Ja sam tada imala 11 godina, a brat 7. Cijelo vrijeme ja sam brinula o bratu i on o meni. Bili smo prepušteni i ostali djelatnici koji su u to vrijeme bili s nama u podrumu su brinuli o nama svi. Svi smo brinuli jedno o drugima", kazala je Lidija.
I tako do pada grada. Zajedno s ostalima, život stavljaju u vrećice i primorani su pobjeći. "Kako je kolona krenula, krenuli smo i mi. Prvo, svi smo išli u Mitrovicu, sutradan prebačeni u Hrvatsku i prvi konvoj je stao u Đurđevcu. Tamo su nas dočekali", kazala je Ružica. "Tu ostajemo tu noć, dobivamo malo pojesti, okupati se i pukim slučajem dolazimo do Bjelovara i tu ostajemo s obitelji", kaže Rajko.
Za prvu ruku prima ih jedna baka. No od nje uskoro odlaze dalje. "Ono što mi je ostalo u sjećanju, ja i brat smo tada bili željni hrane jer nismo tri mjeseca ništa jeli, skoro minimalno i ona nam je branila. Ne smijete slatkiše prije ručka, ne smijete pojesti ovo prije ručka i to je moje roditelje potaknulo da iselimo", kazala je Lidija Marković.
"Vlasnica je sve dozvolila da se koristi"
Po preporuci prijatelja, ulaze u drugu kuću. U prizemlju je bila trgovina i zaposlenica Nada, koja zove vlasnicu kuće u Beograd. Ona pristaje da borave unutra kako bi čuvali kuću. "Ma dapače, vlasnica je dozvolila i da se sve koristi. Ona nije otišla zbog rata, ona živi tamo, udana je, '35, '36 godište, starija žena i ja sam tu popustila. Imam ranjenog muža i djecu i mi smo se uselili u tu kuću. Uselili s jednom vrećicom", ispričala je Ružica.
"Mi nismo birali da odemo iz svog grada, da odemo iz svoje kuće. Nama je to samo bio spas. Ta kuća je nama bila spas do povratka u Vukovar", napomenula je Lidija. Na katu kuće u Bjelovaru pokušavaju nastaviti život gdje ga je rat prekinuo. Lidija i brat kreću u školu. Rajko se nakon oporavka vraća na front.
"Dođete dva tjedna kod kuće da odmorite, ustvari ne odmarate. Odete na ratište, bojite se kako ćete proći na ratištu da li ćete opet vidjeti svoju obitelj, kući, kako oni prolaze. Brinuo sam se za moj život, ali i za njihov u Bjelovaru", rekao je Rajko.
Briga je, čini se, bila opravdana. Devedeset i treće kreće njihova agonija. Vlasnica kuće umire. "Ja sam bila na jednom sprovodu i jedna mi je ženskica rekla: Jao čula sam da je i tvoja gazdarica u Beogradu umrla. Da bi za 2,3 dana mene Nada presrela i rekla - slušaj moraš se iseliti. Ja kažem tko da se iseli?", kaže Ružica.
Donedavno draga susjeda iz prizemlja upisuje vlasništvo nad kućom i tjera ih van. I to na temelju ugovora potpisanog 6 mjeseci nakon smrti vlasnice. Oni to odbijaju jer nemaju kamo.Tadašnji gradonačelnik i župan umiruju ih riječima da ih nitko nema pravo još jednom prognati. Uslijedila je tužba, isključivanje struje, telefona. I povrh svega prijetnje. Na povratku u privremeni dom, jednog dana Ružicu dočekuje nepoznat čovjek koji je sve zaključao.
"S prstom se unio u lice pred našim policajcem i rekao: Noćas ćeš letiti u zrak! Djeca su se uhvatila za mene, počela su plakati i pitali su mama jel on nas stvarno hoće dignuti u zrak? Ja kažem, pa neće, nemojte se brinuti. Ajde samo vi lezite. Sad sam ja kontala Bože moj ako legnem u svoju sobu, ako digne sve u zrak, šta će moja djeca bez mene, ako dignu djecu, šta ću ja živjeti bez djece moje?", kazala je Ružica.
Uz sudski proces, Ružica u Bjelovaru ostaje do '98. Vraća se u Vukovar, a dvije godine poslije za njom dolaze djeca i suprug. Pravomoćno gube tužbu za stanarinu, a sud u nevjerojatnom objašnjenju čak piše kako su se kao prognanici time obogatili. Dok je njihova tužba za poništenje krivotvorenog ugovora otišla u zastaru.
"To je otišlo u zastaru, a jedino mi valjda ne možemo zastariti, blago nama. Mi ne možemo zastariti, naša ovrha, to ne ide u zastaru", kaže Ružica. Istaknula je brojne nelogičnosti ugovora, poput, primjerice potpisa već preminule žene. "Da, da, mrtvi se potpisuju, niste znali? Eto sad se zna", kaže Ružica.
"Također i pečat je u vrijeme navodne ovjere bio nevažeći. "Odakle pečat sa 6 baklji, gospodo draga? '94 nije nikako moglo biti. Ja ne znam kako to nisu znali, valjda nisu imali google da ga pitaju", kaže Ružica.
"Kako čovjek čovjeku može to učiniti"
300 tisuća kuna glavnice i kamate naplaćuje im se od početka godine. Čim su otplatili kredit za novu kuću u Vukovaru. Naplata je mogla krenuti i ranije, ali nije. I dug se gomilao. "2006. pokušaj ovrhe supruzi, meni nije upućen poziv uopće. Moja je mirovina bila čista. Gospoda su se mogli naplatiti, a zašto nisu? Ne znam", kaže Rajko.
Presuđenu stanarinu otplaćivat će još godinama. Miran život nakon rata, prognaništva i muka koje su proživjeli sada im se čini još dalje. "Ja ne mogu razmijeti. Oprostite molim vas, ja imam psa i mačku... ja se bolje ponašam... on se sinoć obradovao kad sam se vratila s puta, pas, i ja sam se njemu obradovala. Ali kako čovjek čovjeku tako može činiti?", upitala se Ružica.
"Koliko god da mislite da se moji roditelji dobro drže, strašno mi je čuti... izgubili smo jednom sve, došli smo u Bjelovar, ništa nismo tražili. Kad smo se pakirali, mama je rekla nama djeci samo naše stvari. Ništa tuđe da niste uzeli iz kuće. Uvijek nas je učila: oteto-prokleto", ističe Lidija. Nepravdu teško podnose.
Prebiru po fotografijama iz vremena kad je bilo najteže, u ratu. Sada, kad je mir, govore nam - za njih mira nema. Najveća gorčina ostaje zbog niza institucija koje za njih nisu našle rješenje.
"Tako da jednostavno mogu vam reći da mi se jednostavno ne živi", kaže Rajko. "Samo branitelji, Vukovar, branitelji. Kad treba branitelju pomoći, nitko ništa. Ja imam status branitelja, muž ima, invalid je Domovinskog rata, ali... ", napominje Ružica.
U mjesecu kad se cijela zemlja ritualno okupi da oda poštovanje vukovarskoj žrtvi, dvoje ljudi i njihova obitelj stoje zarobljeni ovrhom. Zbog progonstva koje nisu željeli; kuće u kojoj nikad ne bi živjeli da nisu morali. Njihova osobna žrtva, desetljećima poslije, još ih prati kao sjenka koje se ne mogu riješiti.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr