Luka Ritz tek je počeo živjeti. Bio je dijete. Maturant grafičke škole. Volio je glazbu, htio je postati novinar. Odjeven u heavy metal majice, bio je drukčiji od drugih. Šestorica maloljetnika napala su ga na autobusnoj stanici. Zbog mobitela i tri kune. 10 dana poslije - Luka je preminuo na operacijskom stolu. Šest mjeseci poslije, pokriveni kapuljačama napadači su privedeni pred suca za mladež. Presudu još nisu dobili - a većina ih je na slobodi. Roditelji su ogorčeni.
'Zakon štiti počinitelja, tko štiti drugu djecu, ovu ostalu, normalnu djecu koja svaku subotu hoće otići u grad da ne razmišljaju hoće se vratiti doma, hoće ga netko napasti. tko njih štiti?', upitala je Suzana Ritz, majka ubijenog Luke. Od njihove tragedije prošlo je već 11 mjeseci. Tužni, ali iznimno hrabri Lukini roditelji - iz dana u dan traže odgovore na bezbroj pitanja. No, osjećaji su isti. 'Razlike nema, neki kažu da vrijeme liječi rane, da će s vremenom postati lakše, ali i Reno i ja mislimo da je iz dana u dan sve teže', kaže Suzana.
Obitelj Luke Marinca poručila im je da se pripreme za pravosudne šokove. Dvojica maloljetnika njihovog 19 godišnjeg sina prije dvije godine tukla su do nesvijesti. Vukli po ulici i bacili ispred zgrade na livadu. Iako je teško disao i još bio živ, maloljetnički dvojac Luki nije htio pomoći. Pretukli su ga i otišli mirno spavati. Policija ih je pronašla idućeg jutra. No tek tada za obitelj Marinac počelo je mučno razdoblje. Unatoč ubojstvu, ubojica je dobio šest mjeseci boravka u odgojnoj ustanovi. Obitelj se žalila, pa je kazna povećana na tri godine. U maloj skučenoj sudnici - uvjeti su, kaže, bili grozni. No, sutkinja nije htjela ništa uzeti u obzir. Da stvar bude još tragičnija, mladić je Luku poznavao, a obitelj Marinac čak ga je nekoliko puta i primila u svoj dom i hranila. Bio je iz problematične obitelji, pod budnim okom Centra za socijalnu skrb. Je li krenuo na odsluženje kazne - ne znaju.
Nasilje je krik nemoći i frustracije
Nasilje je, kažu psiholozi, krik nemoći i frustracije, koja se iskaljuje prema svakom osim na žarište problema. 'Bombardirani smo svakodnevno crnom kronikom, nasiljem, bilo oralnim, verbalnim, ili čistim fizičkim nasiljem. Danas možemo svjedočiti ne samo kroz filmove već kroz stvarne osobe ajmo reći potencijalne uzore mladim ljudima gdje oni svojim ponašanjem ne daju', rekao je Boris Blažinić, psiholog.
Svemu tome kumuje i promijenjen stil života gdje su mladi uzore počeli tražiti u krivim ljudima, a nema ih tko usmjeriti. 'Roditelji jednostavno većinu vremena bore se za egzistenciju, nemaju dovoljno vremena za odgoj niti za usmjeravanje tih istih. Oni su prepušteni masi', kaže, Blažinić.
Sutkinja: Izmjene zakona su nužne
Mira Tecilazić-Bašić već godinama sudi maloljetnicima. Smatra da kazne nisu blage, ali su izmjene nužne. Maloljetnicima se, naime, zatvor može izreći tek nakon 16. godine života, a i to je rijetkost. 'Naš zakon o sudovima za mladež je za ono vrijeme i za danas je bio vrlo avangardan, ja bi se usudila reći, samo mislim da ga je u određenim segmentima vrijeme pregazilo', rekla je Tecilazić-Bašić, sutkinja odjela za mladež. U posljednjih 20 godina - dnevni, ali i noćni život potpuno se promijenio. Više se ne pljačkaju kiosci, čunga-lunge i porno časopisi. U parkovima i klupicama možda se okupljaju isti klinci, samo što iz mraka sad izlaze neka nova djeca s noževima i bokserima. I to sve mlađi i mlađi.
Iskaz nemoći na sinu Silvane Urbančić iskalio je 19-godišnji huligan. Bilo je to u podrumu jedne zgrade, u nekadašnjem atomskom skloništu. Slavio se rođendan. Stjepan je bio kolateralna žrtva. S napadačem se posvađao njegov prijatelj, a ovaj ga je brutalno iscipelario bez ikakvog povoda. Tri mjeseca poslije - Stjepan je još uvijek na rehabilitaciji. Prošlosti se sjeća, no o kobnom događaju ne želi razgovarati. O samom događaju ona ne zna mnogo, samo iz medija. Te večeri kad su joj javili, priča nam Silvana, bila je u potpunom šoku. Napadač je u pritvoru. Kakva će mu biti kazna - još ne zna. Njegovi roditelji pokušali su joj se javiti preko liječnika, dok je Stjepan bio na intenzivnoj. No, ona na to nije bila spremna kao ni sada.
Pretučen u središtu grada
Najbolje to razumije Ivo Balen koji je na vlastitoj koži osjetio nemilosrdno gaženje. Ovaj 20-godišnji Zagrepčanin prije dva mjeseca pretučen je u središtu grada dok se s prijateljem vraćao iz noćnog izlaska. Iako su napadači u pritvoru - sumnja da će se tamo dugo i zadržati. Još ide na terapije, ne može raditi. Ipak, sutkinja Tecilazić smatra da problem nije samo na sudu. Ponavljači im se vrate u 20 posto slučajeva.
No, slaba je to utjeha roditeljima. To što policija optužuje sud, a sud se brani kako su zatvori prenapučeni - roditelje ubijenog Luke Ritza kao i sve ostale koji su doživjeli slično iskustvo ne zanima. Samo traže da huligani budu pravovremeno kažnjeni. 'Neka čiste kanale, pomognu vodoprivredi, pola Dalmacije je izgorjelo, neka sade borove - možda nekome to može zvučati čudno, ali mislim da bi im se dalo posla', rekla je Suzana. Otkako im je sin pretučen na smrt - roditelji Luke Ritza bore se za pravdu sve djece koja mogu doživjeti slično. Zbog svoje hrabrosti i istupa u medijima dobili su na tisuće mailova podrške, najviše od djece. I svi se slažu u jednom.
Bez prilike za odrastanje
Luka Ritz kao i Luka Marinac nisu imali priliku za odrastanje. Njihovi mladi životi prepuni snova naglo su prekinuti na najgori mogući način. I to zbog sitnice. Roditelji se stoga s pravom pitaju koliko još ljudi mora biti ubijeno iz dosade? Koliko roditelja će s iščekivanjem čekati poziv djeteta? Jer ubojice će očito uvijek lutati gradom i prebijati nove Luke, nezaštićene klince kojima je jedini grijeh što su normalni, što slušaju drukčiju glazbu i imaju tri kune u džepu. I sam Luka Ritz u školskoj zadaći je napisao - svačije je pravo disati. Lukini roditelji čuvaju sva njegova pisma i slike. Dobio je i svoj font slova. Po njemu su nazvani koncerti. Njegovo ime postalo je sinonim za nenasilje. Lukina soba još uvijek je netaknuta. Gitara i uspomene s koncerata njegove roditelje uvijek će podsjećati na sina jedinca.