Slobodan Praljak danas je u haškoj sudnici popio otrov. U kritičnom stanju prebačen je u bolnicu u kojoj je kasnije preminuo.
U trenucima dok se general Praljak borio za život, Andrija Jarak u Mostaru je razgovarao s uglednim sveučilišnim profesorom Markom Tokićem koji je bio šokiran događanjima u sudnici.
Kako ste doživjeli ovu presudu?
"Katastrofa, blajburška presuda hrvatskom narodu u BiH. Naši su optuženici 2004. zapravo dobili osobnu presudu. Ovo je danas presuda hrvatskome narodu. Naš Domovinski rat Hrvata u BiH proglašen je udruženim zločinačkim pothvatom. Oni su 13 godina doživjeli zapravo jednu pravnu inverziju; umjesto da im se dokazuje krivica i nekakvo udruživanje u zločinački pothvat, oni su morali dokazivati vlastitu odgovornost. Dokazivanje nevinosti očito nije uspjelo. 29.11. kao simbolični datum presude hrvatskome narodu nas još uvijek podjseća nažalost na neke druge datume i druga rješenja. Slobodan Praljak, čovjek uzvišenog, vojničkog kodeksa kao umjetnik je otišao u Sunju. I budući da je tamo pronašao mlade ljude koji nisu baš bili skloni organizaciji, a imao je redateljskog iskustva, organizirao je obranu, poveo ljude, i njega je praktično slučaj pretvorio u zapovjednika. Zovom svoje domovine, svoga zavičaja, došao je na ove prostore. Svi ga znamo kao iznimno hrabrog, časnog, poštenog čovjeka, čovjeka koji je prvi ovdje zagradio i pokušao sačuvati Stari most. Unatoč svim dokazima koje je ponudio, pa čak i dokazu da navodni tenk koji je gađao toga dana Stari Most nije imao optički cilj, a znamo da to nije minobacačko oružje. Znamo također da je dokazao da je srušen minama. Sve to očito nije bilo dovoljno i nije bilo sluha."
Vi poznajete osobno gospodina Praljka. Jeste li mogli pretpostaviti da će ovo napraviti?
"Da budem iskren, on je uvijek bio, s obzirom da ima tog glumačkog dara, redateljskog iskustva, sklon jakim gestama. Ali ovako nešto nitko nije mogao očekivati. Ovo je stvarno šokantno, podrhtava mi glas, podrhtava mi srce i emocije. Mi smo ponovno izručeni našim protivnicima na milost i nemilost. Ako samo pogledate presudu, navodni je cilj rata uspostava RH s državnim granicama u okviru Banovine, okupacija prostora. Znači, mi smo sami sebe okupirali, a sredstva su, naravno, sve ono što se zove kršenje ratnoga prava. Nevjerojatno neuvažavanje temeljnih činjenica da smo mi bili izloženi agresiji. Osobno sam stajao u Šuici pred tenkovima, goloruk. Nismo imali niti lovačke puške, stajali smo golim prsima, kamionima, svim što smo imali da zapriječimo prolaz u Hercegovinu i južnu Hrvatsku agresorskoj JNA. Od tog trenutka kada smo se počeli organizirati kao goloruki narod bez oružja, jedino je nešto policije imalo oružja. Sve to što smo prošli... doživjeti ovakvo poniženje istine, presudu koja je nevjerojatna. Znao sam da ljudska pravda zna pogaziti pravicu i istinu, ali do ove mjere to nisam mogao očekivati. Znam da nam je teško, ali ja sam uvijek znao reći, doživljavali smo mi i gore. 500 godina turske okupacije, pa smo preživjeli. Hrvatski narod ima duboke korijene, ima svoj kulturni i politički identitet i ja vjerujem da će preživjeti."