Ona narodna, da su u postolara najgore cipele, ne vrijedi u slučaju sesvetskog postolara Ž.H. koji, čini se, ima naviku neke najbolje primjerke zadržati za sebe.
"Ostavila sam mu na popravku četiri para novih cipela, ima tome sada već više od godinu dana i nijedne mi nije vratio. Sve su bile potpuno nove, trebalo je napraviti tek male preinake na unutrašnjosti cipela. Bile su to vrlo kvalitetne i nimalo jeftine cipele. Samo jedan par stajao me više od tisuću kuna", priča nam M.B., jedna od mušterija postolara koji ima određenih problema s povratom popravljene obuće. Ili nema, kako se uzme, jer obuću ponekad jednostavno - ne vraća.
"Nebrojeno puta sam već bila kod njega, uvijek mi ispriča neku drugu priču. Obično ih je 'zaboravio' u nekom skladištu gdje, kao, čuva popravljenu obuću. I kaže da dođem za par dana, nerijetko i odredi dan kad će ih donijeti. Ja dođem, ali cipela opet nema", priča nam očajna M.B., koja očito svoje cipele više nikad neće vidjeti.
Njenu nevolju spazili su i trgovci obližnjih radnji koji su je pokušali utješiti da nije jedina. Ovaj postolar, kažu, često ne vraća obuću svojim mušterijama pa neki dolaze i mole, drugi prijete, treći pomoć traže od policije, ali rezultat je gotovo uvijek isti – cipele im je "papala maca".
Pokušali smo saznati zbog čega Ž.H. ne vraća preuzetu obuću pravim vlasnicima, ali nismo imali uspjeha.
"Neću vam ništa reći, to nije vaš problem. Ne želim o svojim problemima s vama razgovarati, to se vas ne tiče", odgovara nam hladno Ž.H. dok šije neku cipelu. Tek njegovo cupkanje nogom otkriva nervozu dok razgovara s nama.
Na izlazu iz njegove radnje mimoilazimo se s gospođom koja je došla po svoje cipele. Kad je izašla pitali smo ju je li ih doista i dobila. "Jesam, zašto ne bih", čudila se, ni sama ne znajući da je ona jedna od rijetkih sretnica koja je dobila svoju obuću s popravka.
Njene sreće nije bio još jedan stanovnik šireg područja Sesveta koji nas je molio da mu ne navodimo identitet, pa ćemo ga za ovu prigodu nazvati Zlatko. "Prije pet mjeseci sam mu odnio svoje tenisice. Bile su gotovo nove, trebalo je samo na đonu zalijepiti jedan mali dio. Otišao sam po njih nakon pet dana, a on mi je rekao da dođem sutra. I onda opet sutra, pa opet sutra...", priča nam Zlatko koji je tako ostao bez tenisica koje su ga u trgovini stajale 600 kuna.
I Zlatko i M.B. su zbog sesvetskog obućara razgovarali s policijom. Zlatko se, doduše, našao u malom problemu jer mu se činjenica da su mu tenisice praktički ukradene nije svidjela do te mjere da je u konačnici dobio zabranu približavanja spomenutom postolaru. "Bio sam toliko ljut da nisam znao što da napravim. Taj se očito neće zaustaviti dok ga netko ne isprebija. Ne želim mu zlo, ali želim da prestane raditi taj posao", kaže Zlatko koji se već pomirio s tim da je i njegove tenisice "papala maca".
Glavnog "junaka" naše priče Zlatko je, baš kao i M.B., prijavio policiji, ali pokazalo se da se radilo o čistom gubitku vremena. "Rekli su mi da mogu jedino podnijeti privatnu tužbu, ali ona bi me koštala više od izgubljenih tenisica", kaže Zlatko.
No, Zlatko i M.B. nisu bili jedini koji su se obratili policiji. "Imali smo nekoliko prijava protiv postolara o kojem govorite, ali one nisu rezultirale nikakvim prekršajnim ni kaznenim prijavama. Radi se o tražiteljima usluge koji se žale zbog neispunjavanja obaveza onoga koji je trebao dati uslugu. Zbog vrijednosti i zbog načina na koji se ta usluga provodila ovakvi su slučajevi prije za nekoga iz domene prava potrošača", rekli su nam u PU zagrebačkoj, gdje ne spominju točan broj prijava, ali potvrdno odgovaraju na pitanje je li ih bilo do desetak.
I u Hrvatskoj udruzi za zaštitu potrošača (HUZP) kažu da policija nije prava adresa u ovakvim slučajevima. "Kada servis ne vraća proizvod koji je bio na popravku ili cipele, potrošač se treba najprije obratiti pisanim putem i zatražiti objašnjenje. Ono mora uslijediti prema Zakonu o zaštiti potrošača, čl. 10. u roku od 15 dana, a ako potrošač ne dobije odgovor u navedenom roku ili s odgovorom nije zadovoljan, može podnijeti prijavu tržnim inspektorima", kaže nam Tomislav Lončar, tajnik HUZP-a.
Problem je, zapravo, što se ovakav slučaj ne tretira kao krađa, a da bi se pravna država pozabavila kažnjavanjem obućara koji ne voli vraćati obuću s popravka, cipele bi morale biti – državne.
Kazneni zakon ovakve slučajeve tretira člankom 232. koji regulira pitanje utaje. Po tom bi članku onome "tko protupravno prisvoji tuđu pokretnu stvar ili imovinsko pravo koji su mu povjereni" osiguran je smještaj u zatvoru koji može potrajati i do tri godine.
Međutim, da bi se postupak pokrenuo po službenoj dužnosti cipele bi morale biti u državnom vlasništvu. Prevarene građane država ne štiti sama po sebi, već ih upućuje na privatne tužbe. A postolar i dalje nesmetano uzima nove cipele na popravak. Hoće li ih vratiti baš svakom vlasniku, samo nebo zna.
I za kraj, nakon što je shvatio da bi se mogao naći u medijima, naš je postolar po tko zna koji put obećao M.B. da dođe "idući tjedan" pa će joj vratiti cipele. I zaista, jednog je dana ponosno na pult stavio cipele koje su, barem kada je u pitanju boja, marka i broj, odgovarale onima koje mu je ostavila davno prije. Međutim, za razliku od njenih koje su bile nove, ove su bile iznošene. Tko ih je u međuvremenu nosio pitanje je na koje nije dobila odgovor. Cipele nije ni uzela, ionako su bile zrele za – postolara.