Hrvatska i ostatak Europe, noća se vraća na ljetno računanje vremena. S prelaskom na 'ljetno vrijeme', mijenjaju se i razdoblja važenja dnevnih tarifa za električnu energiju, a prestaje i obveza vožnje s upaljenim svjetlima danju, što ipak ne vrijedi za motocikle i mopede, na kojima za vrijeme vožnje svjetla moraju i danju biti upaljena tijekom cijele godine.
Noćas dva postaje tri. Pomicanjem kazaljki za jedan sat počinjemo ljetno računanje vremena koje nam donosi jedan sat manje sna, ali i više uživanja u dnevnom svjetlu. Večeras gotovo cijela sjeverna hemisfera pomiče kazaljke, ali sve je više onih koji su protiv toga.
Povijest ove prakse seže u Prvi svjetski rat, a kao ključni argument za promjenu uvijek se spominjala ušteda energije. No, neke su države u međuvremenu od nje odustale.
Nikada nije sa sigurnošću dokazano da promjena vremena zbilja štedi energiju, a zabilježeni su poremećaji bioritma kod životinja i ljudi. Promjena najgore pada onima koji vole dulje spavati.
Pomicanje satova prvi se put ozbiljnije počelo razmatrati krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Prijedlog je još 1895. godine iznio novozelandski entomolog George V. Hudson.
Ljetno su računanje vremena prvi, 1916. godine, uveli Njemačka i njezini saveznici u Prvom svjetskom ratu, kako bi uštedjeli na ugljenu, tadašnjem glavnom energentu. Sljedeće godine iz istog se razloga pridružila i Britanija sa svojim saveznicima, dok su Rusija i Sjedinjene Države pričekale još koju godinu. Po završetku rata, uz izuzetak Britanije i još nekolicine država, većina je svijeta ukinula pomicanje satova sve do razdoblja Drugog svjetskog rata.
Uslijed velike energetske krize 70-ih godina svijet se počeo vraćati staroj praksi. Bivša Jugoslavija ljetno je vrijeme prvi put uvela 1983. godine.
Danas je praksa još uvijek aktualna u gotovo cijeloj Europi, Sjevernoj Americi te sporadično na dijelovima drugih kontinenata.