U tom slučaju, u najmanju ruku zbog takvog rječnika, novinar autor bi bio suspendiran baš kao i njegov nadređeni urednik, a cijela bi se priča u roku od nekoliko sati, kroz britanske medije, digla na razinu prvorazrednog političkog skandala i naš bi ambasador vjerojatno u roku od jednog dana bio povučen iz Londona. S ovom hipotetskom tvrdnjom složit će se vjerojatno svi koji dobro poznaju povijest međunarodnih odnosa, špijunaže, interese Velike Britanije, a napose uloge tamošnjih medija u provedbi tih interesa.
Prošloga četvrtka beogradski dopisnik BBC-a Matt Prodger objavio je priču pod nazivom 'Hrvatska, zemlja PROKLETA korupcijom i organiziranim kriminalom'. Uradak koji traje nešto više od 20 min. objavljen je na prestižnom BBC radiju 4 kojeg sluša visokoobrazovana publika - sveučilišni profesori, diplomati, obavještajci, spin doktori, analitičari - točnije decision makeri. Na istom onom radiju na kojem je u ranim jutarnjim vijestima novinar Andrew Gilligan prije 6 godina objavio vijest da Irak nema oružje za masovno uništenje pozivajući se na svoj pouzdan izvor koji nije želio imenovati. Gilligan, koji je na BBC došao iz novina, izvijestio je na način dotad neviđen na BBC-u kad su u pitanju delikatne teme od najvišeg državnog interesa. Izvor mu je bio dr. Kelly, stručnjak za biološko oružje britanskih tajnih službi. Ni sat nakon objave vijesti zatresla se cijela poznata medijska kuća. Dr. Kelly je prema službenoj verziji izvršio samoubojstvo/?????/.
Mrtvi izvor trebalo diskreditirati i povezati s nekom sektom
Britanske tajne službe odmah su mobilizirale sve svoje spinere. Mrtvog dr. Kellyja je valjalo na brzinu diskreditirati. Na suptilan i za mrtvaca dostojanstven način medijski ga se počelo povezivati s nekom religijskom sektom. Što je totalno bezvezno i smiješno. Jer i svaki laik zna da se u tamošnje tajne službe ne primaju sektaši suicidalnih misli, već ljudi obrazovani, psihički stabilni i provjereni na sve načine do šestoga koljena unatrag. Uglavnom, direktor BBC-a Greg Dyke je smijenjen, board guvernera je smijenjen, a istraga lorda Huttona je donijela zaključak da je BBC lagao o nepostojanju iračkoga opasnog oružja. Lord Hutton kao šef te istrage o 'krivnji' novinara Gilligana i 'zapovjednoj odgovornosti' na BBC-u bio je izbor Blairova 'mozga' - Alastaira Campbella. Vrhovni sudac Sjeverne Irske, Lord Hutton je svoj pravovjerni sudački instinkt gradio na političkim procesima u Belfastu.
Gilligan suspendiran zbog istine
Ovaj uvod pišem stoga da bi se bolje razumjela sve samo ne slučajnost maliciozno montiranog priloga o Hrvatskoj. Andrew Gilligan je na BBC radiju 4, prije 6 godina, kazao istinu. Da su Lord Hutton i Campbell bili u krivu pokazala je poslije Blixova komisija. Irak nije imao oružje za masovno uništenje. Andrew je objavio točnu vijest koja u tom trenutku nije odgovarala britanskim interesima i interesima Blairove Vlade. Gilligan se vratio u novine, a do današnjeg dana mu se nitko nije javno ispričao. Za razliku od njega, BBC-ev beogradski dopisnik Matt Prodger je prošloga četvrtka na istome radiju objavio laž, zbog koje ni on, ni njegov urednik ne snose nikakve konzekvencije. Za britanski Foreign office to je tek nesmotrenost novinara koji turističke preporuke o putovanjima valjda nije dobro pročitao i ne vide u tome neki big deal. Sve relativiziraju na svoj, nama dobro poznat, način. Jer plasman te vijesti, točnije laži, prikazane kao istina - u ovome trenutku odgovara britanskim interesima na Balkanu. Hrvatska je pak prvi put malo pokazala zube. Poslala je prosvjednu notu Londonu, prvu od uspostave diplomatskih odnosa.
Kolega opisao Hrvatsku kao mafijašku državu
U prilogu o 'prokletoj Hrvatskoj' naša se zemlja predstavlja kao zmijsko leglo kriminala. Kolega Prodger čak kaže da su ga na svakome koraku upozoravali na mogući eksploziv koji bi mu bio podmentnut pod automobil. Kad to slušate, čini vam se da su Zagreb i Hrvatska Salvador i to s početka osamdesetih. U tekstu citira novinara iz Slavonije čijeg se imena u ovome trenutku ne mogu sjetiti, ali prezime mu počinje na F i za kojeg ja osobno nikad nisam čula. Prodger ga predstavlja kao istaknutog hrvatskog novinara/?/, taj kolega bez argumenata ulazi u kvalifikacije Hrvatske kao mafijaške države. Govorio je i kolega Malić iz 'Globusa'. On je, kako sam čula, kazao i jednu suštinsku stvar koja se tiče ubojstva Ivane Hodak i Ive Pukanića, a to je da tragovi naručitelja vode prema srpskoj obavještajno-političkoj mafiji te da je Hrvatska u toj priči svojevrsna 'kolateralna žrtva'. Prodger je tu tezu propustio objaviti jer mu se očito nije uklapala u gabarit zadatka.
Arogantni obračun s pokojnim Pukanićem
Ono što mi je najbjednije u tom radijskom prilogu jest arogantna intonacija koja mi zvuči kao svojevrsni obračun s mrtvim Ivom Pukanićem. Pokojni Puki je, što god tko mislio, jedini imao petlje svojedobno objaviti ono što je dio nas novinara znao. Opisao je na koji način britanske obavještajne službe pod izgovorom potrage za generalom Gotovinom kontroliraju cijeli hrvatski sigurnosni sektor. Objavio je njihova imena i profesionalne backgrounde. Nakon toga je postao persona non grata, uskraćena mu je viza za Englesku, a London je svoje obavještajce preko noći povukao iz Zagreba. O tome je naširoko izvijestio i Daily Telegraph.
Britanija se zalagala za cjelovitost Jugoslavije
Cijela ova priča oko proklete zemlje dolazi svega dva tjedna nakon ulaska Hrvatske u NATO. Posve je jasno da prijam Hrvatske u Savez i ključni američki vanjskopolitički koncept jača poziciju zemlje u odnosu na EU procese. Po izboru pokojnog premijera Račana Britanija je naša zemlja partner za ulazak u EU. Račan se tada u svojem izboru vodio prizemnim kriterijem istog stranačkog socijaldemokratskog kluba. Nije imao nikoga unutar stranke i Vlade tko bi mu objasnio da je upravo Laburistička stranka i to u oporbi imala potencijalno ključnu ulogu u finalnom oblikovanju britanske balkanske politike. Nitko mu nije objasnio tamošnji parlamentarni sustav, pa samim tim ni činjenicu da je npr. laburistički zastupnik Robert Wareing početkom 90-ih u oporbi bio član odabranog povjerenstva Donjeg doma za vanjske poslove i predsjedatelj svestranačke britansko-jugoslavenske skupine te predsjednik britansko-jugoslavenskog društva. 1991. sreo se s Miloševićem i Tuđmanom govoreći kako se Britanija zalaže za cjelovitost Jugoslavije. Poslije je u parlamentarnim raspravama tvrdio npr. da su Muslimani pravoslavci koji su prihvatili islam te da je Srbima prije rata pripadalo 60 posto teritorija BiH…i niz drugih budalaština koje danas možemo samo čuti na sudu u Haagu i to iz usta Vojislava Šešelja.
Danas kozmetički izmjenjena britanska politika
Uglavnom, prvi probni off balon te - danas tek kozmetički izmijenjene politike - pušten je već prošle srijede dan nakon podizanja hrvatske zastave u sjedištu NATO saveza u Bruxellesu. U Ljubljani su Slovenci i Srbi u unaprijed izrežiranoj predstavi potpisali svojevrstan 'balkanski pakt' - sporazum o vojnoj i obrambenoj suradnji. Pahor je pritom primio srbijanskog ministra obrane koji je zahvalio Sloveniji na svemu što radi za Srbiju na putu te zemlje prema EU. Srbijanski ministar pritom je kazao kako njih ulazak u NATO apsolutno ne zanima te da im je dostatno članstvo u partnerstvu za mir(??). Poruka očito nije dubinski iščitana u Zagrebu, a ako i jest, Zagreb na nju nije ni okom trepnuo. Štoviše, premijer Sanader za svoj je prvi posjet nakon punopravnog NATO članstva dogovorio Berlin. Što je ravno 'krimenu'. Stoga je britansku poruku Hrvatskoj 'u EU ćete ući kad mi to budemo htjeli' - očito trebalo pojačati. I tako je svjetlo dana ugledao BBC-ev prilog o prokletoj zemlji, a sljedećeg je dana još pojačan tekstom u britanskom Economistu. Autor piše o Hrvatskoj kao jadnoj maloj i neuspješnoj zemlji na Balkanu. Inače ta uvredljiva riječ 'prokleta' možda i nije slučajno odabrana. Britanski ambasador u Zagrebu je svrstava u kategoriju slobode novinarskog izražavanja. Ja je kao novinarka svrstavam u kategoriju poruke o još uvijek arhetipskom i nažalost u suštini neizmijenjenom stajalištu sto godina stare britanske vanjske politike naspram ovih prostora.
Novinari BBC World Servicea bivši špijuni MI6
Uz to valja znati da BBC World Service /svjetski TV i radijski servis/ nije 'pravi' BBC. On je za razliku od nacionalne TV i radijske mreže tvrtka kći tamošnjeg ministarstva vanjskih poslova. Novinari i producenti, od kojih neke i osobno poznajem, na BBC World Service su došli s analitičkih deskova obavještajne službe MI6. I to normalno piše u njihovim životopisima. Britanska Vlada ne utječe na svakodnevnu uredničku politiku BBC WS-a kojeg financira, ali APSOLUTNO utječe na plasman i interpretaciju vijesti ključnih za nacionalne interese. Znaju to dakako i vlasti u Zagrebu. I upravo na to se referiraju i ministar Jandroković i premijer Sanader kad kažu da je prilog Matta Prodgera vjerojatno instruiran. Odnos Foreign officea i BBC WS-a nije jedino iskustvo koje nam daje za pravo u sumnju u 'podrijetlo' priloga o prokletoj zemlji.
BBC Karadžiću davao legitimitet političkog vođe
Od 1991. do danas milijun smo se puta uvjerili u diskrepancu između javno izrečenih stajališta britanske politike i stvarnih poteza koje su vukli i za što su nerijetko koristili utjecaj svojih medija. Od Lorda Owena i njegove opsjene zvane ženevska mirovna konferencija, preko famozne brckotine na salveti Lorda Ashdowna koja je uzdignuta na razinu Milošević-Tuđmanove vizije podjele Bosne i koja je - gle čuda - pala pod noge novinaru Timesa par dana prije početka Oluje i ne bi li je opstruirala - postala prva vijest svih njihovih vodećih medija i svjetskih servisa, dok su Carl Bildt i Paulline Neville Jones hitali u Beograd od Miloševića zatražiti vojnu intervenciju u Kninu, pa do par godina prije toga kad se pismom istoj novini koja je objavila 'salvetu' obratio Radovan Karadžić. Dok se rat širio i njegove strahote otkrivale, Times je odbio objaviti sve kritičke odgovore i osvrte na Karadžićevo pismo. Nešto poslije, početkom lipnja 1993. BBC je intervjuirao Karadžića u svojim udarnim vijestima u 21 sat. Izlagao je svoja stajališta britanskom gledateljstvu, a BBC mu davao legitimitet vjerodostojnog političkog vođe. Bez obzira što je u tom trenutku na Palama držao UN-ove vojnike kao taoce.
Logoraši mršavi zbog nestašice hrane?!
Mogla bih traktat napisati o Johnu Simpsonu, BBC-evu vanjskopolitičkom uredniku koji je 'doletio' u Bosnu nakon što je britanska komercijalna TV postaja ITN prikazala potresne snimke logora Trnopolje i Omarska. Simpson je tada izvještaje Penny Marshall nazvao senzacionalizmom ustvrdivši da su ti ljudi 'mršavi zbog nestašice hrane'. Za te žive kosture koji su zgrozili svijet još je dodao da su izvan, a ne unutar bodljikave žice. Kredibilitet za te laži pred britanskim gledateljstvom Simpsonu je davala njegova profesionalna pozicija i 'ugled'. Napadao je sve protusrpske izvještaje svojih kolega. U tome se slagao s Nickom Gowingom, također s BBC-a, koji je ustvrdio da su 'neka od izrazito protusrpskih izvješća iz Bosne trajna sramota novinarstva'. Simpson je bio jedini izvjestitelj kojeg Milošević nije potjerao iz Srbije za vrijeme NATO-ove akcije. Iako je Britanija kao NATO članica na javnoj razini akciju podržala i u njoj sudjelovala. Mediji su odradili sve ostalo, scenaristički ih se sporadično kritiziralo bez ikakvog odjeka tih kritika, a nitko od tamošnjih političara se nije pitao što njihov ugledni novinar jedini radi u Beogradu. Kad bih sad iz svoje arhive izvukla sve izvještaje Mishe Glennyja, Davida Sellsa, Joan Phillips, Tima Judahe, i mnogih drugih izvjestitelja ne samo BBC-a već i Economista i Timesa i drugih, te analizirala njihove očite i duboke veze s britanskom politikom i njezinim off igrama, vjerojatno bi ova kolumna imala 100 kartica.
Nema jasne granice između vanjeske politike i britanskog novinarstva
Britanski mediji /kao i američki ili francuski uostalom/ za razliku od naših imaju istančan, za moje poimanje novinarstva možda i preistančan instinkt za zaštitu i zastupanje interesa svoje državne politike. Neko sam vrijeme kao stipendist provela radeći s kolegama na BBC-u, na nacionalnoj TV mreži. Njihove novinare za razliku od naših nikad nećete čuti da u privatnom razgovoru s kolegom iz neke druge zemlje ili stranim diplomatom govore protiv svoje zemlje, premijera ili vlade. To je njihovo sveto pravilo koje iznimno cijenim. Moje iskustvo je da cijene kolege sa stavom i kritičkom misli. Privatne simpatije i prijateljstva odvajaju od profesionalnih stajališta. Nisu provincijski fascinirani diplomacijom, UN-om, Bruxellesom ili Amerikom. Anglocentrični su, odlično i svestrano obrazovani. Kad je vanjska politika u pitanju, uglavnom se u izvještajima, komentarima i intervjuima koje rade ne primiču stajalištima koja bi 'kurs' i interes njihove zemlje dovela u pitanje.
Od monstruma Fritzla napravili priču o austrijskom mentalitetu
Taj stav ne odnosi se samo na turističke preporuke britanske Vlade izdane za sve zemlje, pa je eto Hrvatska jedina izdvojena među njima i novinar bio malo nesmotren pa nije pročitao dio gdje piše da Hrvatska ustvari nije opasna, i sve je to tako nesmotreno i 'simpatično' pod nazivnikom proklete zemlje završilo na BBC-u. Tako je sa svim temama iz zemalja koje se u Britaniji dugoročno percipiraju kao mogući rivali u širenju gospodarskog ili bilo kojeg drugog utjecaja i prevlasti, posebno na istok Europe.
Kad je uhićen Josef Fritzl, austrijski monstrum, vijest je zgrozila svijet. Svi su bili fokusirani na njegovo zlodjelo. Britanski mediji međutim priču oko Fritzla maliciozno su proširili na desetke kartica tekstova. Danima se pisalo o austrijskom mentalitetu, o Habsburzima, Mozart kuglicama, Mariji Tereziji, Hitleru, Germanima, nacistima i katolicima.
Kad je malo nakon Fritzla u Engleskoj otkriven 'njihov Fritzl' - otac monstrum koji je zatočio i sustavno silovao svoje dvije kćeri - u britanskim medijima NI RIJEČI o mentalitetu. Ni crtice o Britima, Henryju VIII., anglikancima, o genocidu nad Indijancima u Americi, posrnulom kralju Edwardu, o njegovim posjetima Hitlerovoj Njemačkoj, o Sjevernoj Irskoj itd.
Hrvatska korupcija mrvica prema iznimno moćnoj britanskoj
U tom svjetlu sprege otočkog mentaliteta nekad imperijalnog carstva, u kojoj nema jasne granice između vanjske politike i novinarstva, valja promatrati i tendenciozan BBC-ev prilog o našoj zemlji kao prokletoj i leglu korupcije i organiziranog kriminala. Hrvatska jest premrežena tim pojavama i razvila je dovoljno jake javne korektive koji na to ukazuju. Istodobno, nema još dovoljno jak policijsko-pravosudni sustav da se protiv toga bori, osobito s korupcijom unutar vlastitih redova. I to nije nikakva tajna. Ali hrvatska korupcija je mrvica, i to sirova mrvica, prema rafiniranoj i iznimno moćnoj korupciji Velike Britanije i Europske Unije. O nepotizmu iz kojeg se dio toga rađa da i ne govorimo. Ovaj naš naspram toga je smiješan. A tom nepotizmu se mi nerijetko javno klanjamo, umjesto da ga objelodanjujemo.
Problem je i u tome što u Hrvatskoj još nema dovoljno slobodne javne misli, one koja nije lobotomirana predrasudama o genijalnoj međunarodnoj zajednici koja je divna i civilizirana. U tom smislu u Prodgerovom prilogu govorio je prof. Puhovski. Ali njegovo lucidno i ARGUMENTIRANO razmišljanje o EU kao zajednici dvostrukih kriterija kad je punopravno članstvo Hrvatske u pitanju, jednostavno nije došlo do izražaja u kolopletu novinarovih 'pridjeva' o strašnoj i opasnoj zemlji. U Hrvatskoj još ni među aktivistima, ni među nama novinarima nema dovoljno intelektualne izvrsnosti koja bi primjerice našu i europsku korupciju izanalizirala, usporedila s egzaktnim podacima i primjerima, povezala i to javno izrekla. Dok se to ne dogodi, otočka arogancija će uvijek pronalaziti prostora za javne manipulacije o Hrvatskoj. Pod nazivima 'prokleta zemlja' ili 'mala neuspješna balkanska jadnica' ili 'gnjecavo dno Europe'.
>> Arhiva