Vaša Ekselencijo,
S dubokim razočaranjem i zaprepaštenjem primio sam vijest o presudi Raspravnog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) donesenoj 27. rujna 2007. godine. Presude bivšim visokim časnicima Jugoslavenske narodne armije (JNA) za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj 1991. godine – Mile Mrkšić osuđen na 20 godina, Veselin Šljivačanin na 5 godina, te oslobađajuća presuda za trećeoptuženog Miroslava Radića – u očitom su raskoraku s povijesnim činjenicama njihovih nedjela.
Republika Hrvatska ne može ostati nijemom u trenutku kada se pravda ignorira upravo od strane institucije koja je osnovana kako bi joj služila. Glavni cilj Haaškog suda jest pružiti pravdu i ublažiti bol u dušama onih koji su toliko toga propatili te sada pokušavaju pronaći utjehu, nakon svih stradanja kroz koja su prošli. Stoga nepristranost, pravednost i izostanak bilo kakvih predrasuda moraju biti temeljna načela Haškog suda i ishodište svake presude. Nažalost, to jučer nije bio slučaj.
Vukovar i Ovčara mjesta su najgorih ratnih zločina počinjenih na teritoriju Republike Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata, te stoje uz Srebrenicu i Sarajevo kao međunarodno prepoznati simboli rata i razaranja nametnutih nedužnim žrtvama agresije Miloševićevog režima. U Ovčari, 20. studenog 1991. godine, nakon brutalne opsade Vukovara počinjene od strane JNA i srpskih paravojnih snaga, 264 pacijenta iz vukovarske bolnice mučeno je i hladnokrvno ubijeno. Ovčara za Hrvatsku predstavlja ikonu borbe i patnje, mjesto duboke tuge, ali i uzvišenog ponosa i vječnog sjećanja. Niti jedna hrvatska vlada nikada neće dopustiti da sjećanje na Ovčaru bude okaljano i tretirano bez poštovanja. Teška srca moram kazati da spomenuta presuda čini upravo to.
U vrijeme počinjenja zločina Mile Mrkšić bio je pukovnik JNA i zapovjednik svih srpskih snaga, uključujući i JNA, na vukovarskom ratnom poprištu; Veselin Šljivančanin bio je major JNA i čelnik sigurnosne službe JNA, te samim time ovlašten među ranjenima i zatočenima u Vukovaru izabrati one koje će poslati na smaknuće; Miroslav Radić bio je kapetan u JNA i zapovjednik postrojbe koja je sudjelovala u okupaciji vukovarske bolnice. Sva trojica optužena su za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine za njihovo sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom pothvatu, čiji je cilj bio mučiti i ubiti pacijente iz vukovarske bolnice. Svi događaji tijekom opsade Vukovara i na Ovčari dobro su dokumentirani i poznati Haškom sudu i državama članicama UN-a. Želio bih podsjetiti da su prvi pisani dokazi o ratnom zločinu na Ovčari dostavljeni Vijeću sigurnosti već 27. svibnja 1994. godine u obliku Završnog izvješća stručne komisije ustrojene sukladno Rezoluciji Vijeća sigurnosti 780 (1992), koje je priloženo pismu naslovljenom na predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti (VS S/1994/674). Otada su prikupljene mnoge dodatne činjenice o ovom okrutnom zločinu, te su dostavljene Haškom sudu, a što je trebalo biti više nego dovoljno za donošenje odgovarajuće presude.
Neću elaborirati pravne nedosljednosti ove sramotne presude, to ostavljam žalbenom postupku koji će uslijediti. Umjesto toga želim naglasiti da je Republika Hrvatska bila jedan od osnivača Haškog suda i čvrsti pobornik Rezolucija 808 (1993) i 827 (1993) Vijeća sigurnosti UN-a, kojima je Tribunal uspostavljen „s isključivim ciljem kaznenog progona osoba odgovornih za ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava, počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije“. Danas se moramo otvoreno upitati da li je ovaj cilj ispunjen.
Hrvatska je od samog početka podržavala aktivnosti Haškog suda usmjerene na predvođenje pomaka od nekažnjivosti k odgovornosti, na uspostavu nepobitnih činjenica te na jačanje međunarodnog prava i vladavine prava. Vlada RH u tom je smislu poduzimala konstantne napore kako bi potaknula rad institucije posvećene donošenju kaznenih presuda u cilju postizanja međunarodne pravednosti koja će nadići dvostruke standarde i cinično političko manipuliranje. Haški sud mora služiti kao glas žrtvi, zaštitnik njezina dostojanstva i iscjelitelj nanesenih rana. Haški sud svojom najnovijom presudom nije udovoljio ovim načelima, nijedan od navedenih ciljeva nije postignut.
Vlada RH već od samog osnivanja Tribunala aktivno surađuje sa Sudom i Uredom tužiteljstva. Hrvatska je na taj način znatno pomogla u rasvjetljavanju događaja koji su predmetom optužnica i istraga. Hrvatska je ispunila sve svoje obveze prema Haškom sudu te od njega ne očekuje ništa manje kada je u pitanju služenje pravdi i samo pravdi.
Hrvatska će svoj stav o predmetnom detaljno iznijeti tijekom rasprave u Općoj skupštini, pod točkom 77. dnevnog reda (Izvješće Međunarodnog suda za suđenje osobama odgovornima za ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije 1991.), kao i pred Vijećem sigurnosti na istu temu. Došao je trenutak da se ozbiljno preispitaju svi aspekti rada Haškog suda, posebice u kontekstu njegova neuspjeha da služi pravdi na uravnotežen, ujednačen i nepristran način. Ovo je od neizmjerne važnosti za budućnost međunarodne pravde u slučajevima kaznenog prava.
Tražim da se ovo pismo cirkulira kao dokument Opće skupštine pod točkom 77. dnevnog reda i kao dokument Vijeća sigurnosti, te da ga se žurno prinese pažnji država članica UN-a.
Ekselencijo, izvolite primiti izraze mog osobitog poštovanja.
Dr. Ivo Sanader
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske