Draga mama,
znam da si htjela da ostanem u svojoj domovini, tu nađem posao i osnujem obitelj. Sve ono uobičajeno, po društvenim normama poželjno. Ono s čim se roditelji vole pohvaliti svojim susjedima kad pričaju o svojoj djeci. Ali to sada nije moj put. I gotovo poput pravog nomada, osjećam zov nekog drugog života, onog prepunog dalekih zemalja i ludih pustolovina.
Zagreb je postao premalo mjesto, bar u mojoj glavi. Znam tu staru dušu. I volim je. Gledam onu našu Tkalču prepunu kafića i žamora. Simpatičnog dečka s Dolca koji bira juneće srce za moju Milicu, ono manje masno. Naš kafić u centru grada gdje kad ne znamo gdje bi, odemo tamo. Gledam nas kako ležimo na dekama na toplom Maksimirskom suncu. I nosim ovo svoje naselje sa sobom, nosim onu livadu gdje šećemo svako jutro moja najdraža krznena prijateljica i ja. Gledam staru susjedu koja svake godine sve teže grabi ulicom iz dućana. Naš proljetni park, prepun drveća u cvatu. Pa ono Morrison drvo, do kojeg vodi staza uz potok. Gdje sjednemo na donju, debelu granu, pustimo muziku i gledamo zalazak. I na koje stalno planiram ponijeti svoj ukulele, pa nikako. Nosim sve te slike sa sobom i sa sjetom ih puštam van u nepoznatoj zemlji.
I znam da kad odem neće biti lako, i da ću se s guštom opet vratiti. U svoj grad, svoj kvart i svoju sobicu. U svoj Zagreb.
Ali sada je u meni neki nemir. I tjera me da idem. I ne mogu protiv njega.
Zovu me neke daleke zemlje, ali i one bliže. Zove me opet Irska. I onaj nestašni Dublin. Moja prva prava odvažna pustolovina. Dugi izlet u samostalnost. Cjepivo protiv straha pred nepoznatim. Želja za novim. I baš se radujem.
Prošle su tri godine otkako sam se prvi put otisnula. I sjetim se često. Prvi dani u novom gradu, kao da je bilo u nekom drugom životu. Redovi ljudi po ulicama, sati i sati čekanja na audiciju za Vikinge. Ponekad se zapitam da li su ti dani bili stvarni. Sjetim se svega, uzbudljivih izleta, novih prijateljstava. Eh, koliko ih je bilo i kako ih je lako bilo sklopiti. Nikad neću zaboraviti kako sam sjedila u parku i odjednom se jedan Korejac okrenuo prema meni, pružio ruku i rekao: "Ja sam Jack". I to je bilo dovoljno da mi postane jedan od najboljih prijatelja tamo.
Ponekad je znalo biti i nezgodno, ali nekako sam one loše dane pohranila toliko duboko da ih se gotovo i ne sjetim. I sad kad razmišljam o svom starom životu u Irskoj, sve je nekako ljepše.
Ta nostalgija je neobična stvar. Vrati te u prošlost u dane koji se čine boljima nego što su zaista bili. Ili je ipak možda bilo tako dobro, samo nismo znali cijeniti. Kako god da je, mene ona vuče natrag na neka stara mjesta. Zove me da proživim ponovno dobre stare dane, iako sam svjesna da se oni više nikada neće vratiti.
Znam da će biti nezgodno spavati s nepoznatim ljudima u sobi. Ali nema veze, oni ubrzo postanu prijatelji. Možda će me opet netko pokrasti. Ali zato ću prestati vaditi mobitel na ulici i biti više svjesna svijeta oko sebe. Ili poznajući sebe, ipak neću. Ako me vidite, nemojte me orobiti. Ostavite mi taj moj mobitel kraj mene. Tog čuvara dragih poruka od mojih ljudi i uspomena u fotografijama.
Vjerojatno ću opet seliti više puta. Ali tako ću upoznati više ljudi i više kultura i načina života. I kad vidim ljude kako se bodu iglama na ulici, znat ću da nije svima lako i da je svijet velik i da svijet nije samo onaj sigurni kvart u domovini.
Vjerojatno ću opet raditi poslove koji nisu za mene, ali bar ću isprobati kako je raditi nešto drugo, a ne samo kako sjediti u uredu pred kompjutorom. Tako ću bolje upoznati sebe.
Pozivaju me one lampice starih drvenih pubova da prijeđem preko Ha'penny mosta do Temple Bara i uđem u jedno od tih starih drvenih čuda punih sretnih ljudi i vesele tekućine, vreve, smijeha i pjesme. Da čujem onu irsku muziku koja mi je jedno vrijeme išla na živce, jer je u dućanu kojem sam radila svirala danonoćno. Jedan te isti CD. Sad kad je čujem, dođe mi toplo oko srca.
Zove me vlak da uskočim na još jedan izlet. Da vidim šarene trokutiće koji viore po sunčanom Dalkeyu. Daleke poglede na Atlantik s vrha Killiney Hilla. Da se još jednom motam oko kuće Bona Voxa ne bi li ga vidjela. Da iziđem is busa u Howthu i osjetim nalet morskog zraka. Sjednem na mol i gledam galebove dok vjetar šiba kroz moju kosu. Da igramo frizbi na vrhu Braya dok sunce polako zalazi. Da zastanem na tren i pomislim kako sam sretna.
Ona rosna mistična Irska me zove da je prođem opet. Da upoznam nove ljude iz cijelog svijeta. Irske, Italije, Rusije, Francuske, Španjolske, Latvije, Brazila, Koreje, Indije, pa i naše Hrvatske. Da planiram nove daleke zemlje i putovanja.
Ma zove me sloboda, mama! I ne mogu protiv nje. Nismo svi isti. A ovo sam ja.
Pisat ću ti svaki tjedan o dogodovštinama u svom novom životu. Neke stvari ću ti i prešutjeti jer, budimo realni, kad su roditelji smjeli sve znati? Slat ću ti slike s izleta. S vrhova planina. I možda će ti, kad me vidiš tamo negdje gore, moje misli i želje postati jasnije. A možda te čak i nagnati da ponosno ispripovijedaš susjedima o tom čudnovatom nekonvencionalnom načinu života.
Vjerojatno neće biti lako, ali kažu da sve ono što vrijedi, nije lako.
E, pa idemo saznati.
Tvoja Sanda
Sanda je porijeklom iz Zagreba gdje je i diplomirala na Ekonomskom fakultetu, smjer Marketing. Voli putovati i fotografirati. Veliki je sanjar ljubitelj životinja. Nomad u nastajanju. Neprofesionalna svirateljica ukulelea.
Sandu pratite na Instagramu i Facebooku.