Pred bavarski Vrhovni pokrajinski sud 17. listopada u 10 sati sjest će bivši šefovi jugoslavenskih tajnih službi Zdravko Mustač i Josip Perković. Suđenje za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983. godine pozorno će pratiti brojni Hrvati u Njemačkoj, a ni u Hrvatskoj mnogi neće ostati ravnodušni. Perković iz zatvora putem medija prijeti: Otkrit ću tko su bili Udbini doušnici u redovima HDZ-a, danas veliki klerikalci i radikalni desničar, a još su aktivni.
Ali, teško da mu taj popis, na kojem su navodno i organizatori ubojstva Brune Bušića, može na bilo koji način pomoći pred sudom. Nešto slično izjavio je i pred kamerama njemačkih novinara za ovih dana prikazani dokumentarac “Ubojstvo u Titovo ime” kad su ga, dok je još bio na slobodi, intervjuirali.
MUP odbio plaćati obranu Josipu Perkoviću; Nobilo najavio tužbu protiv Hrvatske
"Radio sam na istom poslu od sedamdesetih godina, ali nikad nisam iskoristio ono što znam. Hoću li to morati, ne znam", rekao je Perković, ali na kraju je ipak izručen, a još nije iskoristio ono što zna. Popis preživjelih udbaša i doušnika može samo napraviti buru u Hrvatskoj, ovisno o vjerodostojnosti ili sveobuhvatnosti popisa, neki su popisi već i objavljivani, ali na sudu će važni biti dokazi i svjedoci, na procesu u kojem će do travnja biti oko 50 ročišta.
Financiranje obrane
Hrvatska vlada odbija financirati Perkovićevu obranu tvrdeći da MUP nije sljednik Udbe, odnosno tadašnje Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove. Perkovićev odvjetnik Nobilo kaže kako je zbog toga obrana u lošijem položaju iako sud u Münchenu plaća odvjetnike po službenoj dužnosti, ali sad Perković u svojoj ekipi ima dvije mlade i neiskusne odvjetnice.
Na to uzvraća Siniša Pavlović, odvjetnik Gizele Đureković, udovice ubijenoga nekadašnjeg direktora Inina marketinga, kojoj je sud priznao pravo da bude stranka u postupku, na strani optužbe. Pavlović tvrdi da njemački sud ne određuje odvjetnike po službenoj dužnosti, koje plaća njemačka država, nego optuženik sam bira odvjetnike, a država ih plaća.
Vrhovni pokrajinski sud u Münchenu štiti ustavni poredak, pred njim se sudi za ozbiljne političke zločine pa će se u velikoj dvorani suda izmjenjivati postupak Perkoviću i Mustaču i suđenje njemačkim neonacistima, grupi na čelu koje je 39-godišnja Beate Zschöpe, koja je optužena za terorizam, ubojstvo desetero ljudi i palež.
To je suđenje počelo lani u proljeće i još traje, grupi sudi petero profesionalnih sudaca. Takav sastav bit će i za suđenje hrvatskim bivšim udbašima. Samo za novinare u tom procesu osigurano je stotinu mjesta u dvorani. Perkovićeva obrana temeljit će se na tvrdnji da on, kao šef odjela zaduženog za emigrante u republičkoj Udbi u Zagrebu, nije imao ništa s organizacijom ubojstava hrvatskih emigranata, nego da su to organizirali iz Beograda, iz savezne Udbe, a zagrebačka da se bavila sprečavanjem terorizma u zemlji.
Koliko se sada zna, jugoslavenska vlast ubila je ukupno 80 hrvatskih emigranata. Progon hrvatske emigracije zapravo je bio glavna zadaća Udbe, no svemu nije lako ući u trag, jer arhivi nisu kompletni preživjeli tranziciju. Nobilo se uzda i u nalaz kriminalista, forenzičara, koji su bili u garaži u Wolfratshausenu, gdje je mecima i tvrdim predmetom, vjerojatno mesarskom sjekirom, ubijen u emigraciji u tom trenutku sve popularniji Đureković. Naime, pitanje je jesu li počinitelji, koji do danas nisu otkriveni, ušli s ključem u garažu prije dolaska Đurekovića, što bi povezivalo Perkovića s počiniteljima, jer je Krunoslav Prates, ujedno emigrant i suradnik Udbe, koji je već osuđen na doživotni zatvor za to ubojstvo, rekao na sudu da je ključ garaže dao Perkoviću.
A kriminalisti su našli, kaže Nobilo, kaplju krvi na dnu garaže, gdje je stajala prikolica, pa bi se iz toga moglo zaključiti da se tamo Đureković pokušao skriti kad je čuo da za njim ulaze ubojice. Po toj verziji, ubojice, koje je po jednoj verziji priče vodio zloglasni Arkan, a po drugoj su to bili udbaški izvršitelji iz Rijeke, čekali su Đurekovića izvan garaže. Nešto drukčiju verziju događaja ispričao je 15. lipnja 1992. godine Boži Vukušiću, koji je tada bio u Službi za zaštitu ustavnog poretka RH, Ivan Lasić poznat kao Gorankić, koji je bio načelnik uprave zadužene za emigrante u saveznoj Udbi u Beogradu.
Lasić je na taj položaj, načelnika Druge uprave, imenovan upravo u vrijeme Đurekovićeva ubojstva i u njegovu pripremu nije bio upućen. U razgovoru koji je sniman videokamerom, Lasić kaže kako je doznao za ubojstvo tako što mu je kolega obavještajac Sreten Aleksić iz ministarstva vanjskih poslova, tada su ministarstva bila sekretarijati, javio: Imaš jednog manje, Ina-direktor. Lasić je izjavio i da mu je nadređeni Stanko Čolak rekao: “Ne treba se sekirati za tu ekipu kad je ona njega nekoliko dana čekala u garaži.”
Ta bi izjava upućivala na to da su ubojice imali ključ garaže, no pitanje je hoće li sud imati priliku saslušati 80-godišnjeg Lasića koji je trebao biti treći optuženik, ali živi u BiH koja ne izručuje svoje državljane. I autori njemačkog dokumentarca uspjeli su Lasića samo snimiti izdaleka, kako ulazi u automobil. Postoji mogućnost i da Lasić svjedoči videovezom.
Taj bivši udbaš svoj je iskaz dao 29. siječnja 1993. godine i pred Županijskim sudom u Zagrebu, prema knjizi Bože Vukušića “Zločini komunističke mafije” objavljene lani u biblioteci “Večernji edicija”. I tu je spomenuo Josipa Perkovića. Tvrdi da je nakon Đurekovićeva ubojstva bio u Zagrebu i razgovarao s Perkovićem.
“Ja sam mu rekao da nisam bio u toku tih priprema, ali da iz svega ispada kao da je sve prošlo gotovo idealno. On mi je odgovorio: ‘Boga mi, više nego idealno” – ispričao je tada Lasić. Vjerojatno će i ti iskazi, kao i cijeli niz dokumenata koje je zatražio minhenski sud, uskoro tamo stići, nakon što ih je po traženju njemačkog suda prikupio zagrebački Županijski sud. Preostaje vidjeti kako će peteročlano sudsko vijeće cijeniti vjerodostojnost tih i drugih iskaza i dokaza.
No, po sporosti kojom hrvatske vlasti udovoljavaju zahtjevu odvjetnika obrane i odvjetnika udovice ubijenoga, čini se da je suđenje u kojem bi novo svjetlo moglo pasti na djelovanje tajnih jugoslavenskih službi i moglo biti kako valja provedeno samo izvan zemlje.
Suđenje će kao eksperti na poziv suda pratiti dvojica povjesničara, Christian Axboe Nielsen, danski povjesničar koji govori hrvatski i bavi se poviješću svih službi sigurnosti u bivšoj Jugoslaviji, te njegov njemački kolega Bernd Robionek koji se bavio poviješću hrvatske emigracije.
Oni će na kraju, kad saslušaju sve iskaze i svjedoke, dati svoje mišljenje. Nielsen je prije godinu dana u intervjuu za zagrebačke Novosti rekao kako su “ljudi, u Hrvatskoj više nego u drugim zemljama bivše Jugoslavije, u slijepoj ulici, s dvije podijeljene frakcije. U njihovom slučaju, nije riječ o pisanju povijesti nego o političkom obračunu koji traje i danas. Naravno, postoji opasnost da se svakog povjesničara, uključivši i mene, proglasi ‘crnim’ ili ‘crvenim’”, rekao je tada Nielsen, koji je uvjeren i da je početkom 1990-ih došlo do neke vrste nagodbe između emigranata koji su se vratili u Hrvatsku i dotadašnjih vlasti.
Cijena dogovora
“Tada su im službenici koji su ih proganjali dali neku neformalnu amnestiju, a oni njima amnestiju od lustracije. Cijena tog dogovora bila je, uz ostalo, pristup svojim dosjeima i drugim dokumentima. U svjetlu toga, lustracija je jako komplicirano pitanje.
Osobno sam za lustraciju, ali svaki od modela lustracije ima svoje probleme. Za mene je neophodan, čak i više od lustracije, pristup dokumentima bivše vlasti”, rekao je Nielsen, kritizirajući i seriju “Jugoslavenske tajne službe”, jer u njoj neki ljudi, kaže, barataju dokumentima za koje se ne zna otkud im, a serija je, kaže, napravljena kako bi se pokazalo da su Hrvati najviše stradali, a ne da se prikaže objektivna povijest tih službi.
Međutim, činjenice govore da su Hrvati bili najviše na udaru, jer je prema onome što se do sada zna ubijeno 80 Hrvata, 15-ak Srba 10 Albanaca i jedan Makedonac.Nielsen govori i o uništavanju dokumenata bivše države pri smjeni vlasti te kritizira to što je puno dokumentacije u MUP-u i u privatnim rukama, a Hrvatski državni arhiv ima problema s osobljem i tehnikom.
Nielsen ističe kako je ipak uspio prikupiti 65 tisuća stranica dokumenata, trećinu iz BiH, malo iz Hrvatske, a najviše iz Slovenije, gdje se, kaže, mogu dobiti gotovo svi dokumenti nastali do 17. svibnja 1990. Dotle, odvjetnik Gizele Đureković, pripremajući se za suđenje, od hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije, SOA-e, dobiva tražene dokumente jugoslavenske tajne službe, ali – bez ikakvih imena!
Dosje Đureković tako je potpuno očišćen od podataka koji mogu otkriti, kako to navodi SOA, “identitet izvora podataka, ili identitet službenika SDS-a (Službe državne sigurnosti)”. Čemu bi trebali služiti podaci iz dosjea Đureković za jedan sudski postupak ako su imena izbrisana, teško je zaključiti. U takvoj situaciji možda su privatni arhivi stvarno jedini izlaz. (Agencija VLM)
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook