U dvoranu je skočio dok su se drugi šestogodišnjaci igrali autićima. Za preču se uhvatio sa 17 i ne pušta. 'Već u vrtiću sam bio nemiran i imao sam višak energije i to je trebalo negdje ispucati da bi u školi uopće mogao pratiti sadržaj. Roditelji su odlučili da me upišu na gimnastiku', prisjetio se Marijo Možnik, hrvatski gimnastički reprezentativac.
Finala i medalje teško je nabrojati na prste. No pamti se Stuttgart. Odvažio se, izveo novi, neviđeni element koji u gimnastičkoj povijesti sada nosi njegovo prezime, doskočio, i nasmiješio se svijetu. 'Danas je u gimnastici jako teško izmisliti nešto novo jer sve postoji i sve što je novo je dosta zahtjevno i teško. Trener je došao na ideju, ja sam taj element uspio napraviti', pojasnio je Marijo.
Uspješan i na fakultetu
'Uz to što je uspješan u svojoj bazičnoj disciplini - gimnastici, uspješan je i na fakultetu i stvarno svoje obveze ozbiljno shvaća i s njim je stvarno gušt i zadovoljstvo raditi', rekao je njegov trener Tigran Gorički.
Rektorova nagrada dovoljno je uspješan i ozbiljan zalogaj kojeg je zagrizao, ali i priznanje najboljeg studenta za prosjek čistih 5,0. U malo drukčijoj ulozi, fakultet bi trebao ostati drugi dom. 'Volio bih na fakultetu raditi kao asistent iz predmeta Sportska gimnastika', otkrio je Marijo.
Voli jahanje i svira violinu
S preče na fakultet, s fakulteta na jahanje, jedan od najdražih hobija. Konjima se divi još od dječačkih dana. 'Njihovoj veličini, snazi, plemenitosti, inteligenciji. Uvijek sam htio naučiti jahati', rekao je Marijo.
Šaptanje konjima zamijeni zvuk violine. Zavolio ga je još u vrtiću, no nakon završene osnovne glazbene škole, violina je ostala u kutu sobe. 'Od nedavno sam se opet primio da se podsjetim violine i u slobodno vrijeme, jednom, dvaput tjedno si malo sviram doma', dodao je Marijo.
>> 'Kad si fotograf gledaš svijet drugačije'
I dok svira, u glavi se vrte sportski ciljevi za ovu godinu. Ulazak u finale europskog prvenstva, svjetskog, Univerzijade. Čini se kako za preču predaha - nema.