Od planine Moseć pa do Svilaje vjetrom bi se prenio uzvik "oj". Na taj su se način susjedi upozoravali na opasnost od vukova prilikom čuvanja ovaca. Pjesma bi nastala nakon što s drugog brda drugi pastir potvrđuje da je dobio poruku. Neki su na taj način tražili i svoje stado ovaca po obroncima planina. Iz neke druge priče o tradicionalnom ojkanju, riječ je o pozdravu koji su i mladi i stari upućivali jedni drugima na cesti.
Točne, zapisane priče o nastanku ojkanja u Dalmatinskoj zagori zapravo ne postoje, ali zato postoje čvrsti dokazi o vrijednosti najstarijeg načina pjevanja u Hrvata. Ojkanje je hrvatska nematerijalna kulturna baština, a upisano je i na listi UNESCO-a. Tamo također objašnjavaju da je ojkanje ujedno i jedan od najstarijih oblika višeglasja.
Na tim prostorima ojkanje je prisutno stoljećima, a oni koji ga njeguju i danas prvi su se put s tim susreli u ranom djetinjstvu. Najčešće se ojkalo dok su sjedili okupljeni oko komina. To je bila prilika da bake i djedovi prenesu koji stih svojim najmlađima. Djeca su u tome uživala. Prepoznali su ojkanje kao nešto što pripada samo njima, pa se tako nadaju da će se običaj prenositi s koljena na koljeno. I u tome uspijevaju.
Kulturno-umjetničko društvo Sveti Ilija Župa Kljaci jedno je od društava koje izvodi najizvornije ojkanje. Kako nam kaže jedan od starijih članova Mate Šaran, pjesma ne nastaje iz glave, nego iz ljubavi. Ojkavica je za njega pjesma u kojoj na jednostavan način može reći svoju poruku i kaže da će ga onaj kojem je poruka upućena sigurno točno shvatiti.
"Ka dite, rođen sam na selu, ali uvik se sitim svog dida. On je čuva ovce, ora je s konjima, radija u polju i onda bi on tako piva i to bi mi ulazilo u glavu. Uvik se njega sitim i pivat ću koliko god budem mogao i prenosit to na mlađe generacije", kaže Mate Šaran.
Takav način pjevanja, odnosno prenošenja poruke kroz pjesmu sličan je i u Slavoniji. I u bećarcu se stihovi stvaraju na licu mjesta i donose poruku na koju se odgovara novim stihom. Bećarac se obično izvodi tako da prvi stih ili dio stiha, koji tvori određenu tezu, otpjeva jedan pjevač, a potom mu se pridruže ostali pjevači. Drugi je stih najčešće humorna antiteza prvom stihu, a pjevaju ga obično svi pjevači.
Osim što kaže da je ojkanje lijek za dušu, za Matu ojkanje je i spona koja spaja ljude i koju na osebujan način prenosi na najmlađe članove svog KUD-a. Oni se vole ugledati na svoje starije članove, ali i uživati u prednostima koje imaju kao članovi KUD-a. Kao kulturno-umjetničko društvo proputovali su Hrvatsku uzduž i poprijeko, a nastupali su i u drugim europskim zemljama. Koncertima na kojima nastupaju nastoje prenijeti izvornost ovog načina pjevanja. Najdraži su im trenuci oni u kojima kod publike izazovu smijeh i pljesak. Ipak, najljepše ih je vidjeti na njihovu domaćem terenu. Tamo i priroda i vjetar (najčešće bura) stvaraju poseban doživljaj ove tradicionalne izvedbe.
Članica KUD-a Kata Prnjak opisala nam je što sve sačinjava odora za nastupe. Naravno, i žene i muškarci i djeca nastupaju u tradicionalnim nošnjama svog kraja. Kod muškaraca obavezna je drniška kapa, a žene se odijevaju u nošnje koje se sastoje od nekoliko slojeva. Žene odmah uz nogu oblače duge gaće, tzv. pumperice koje su morale biti iznad koljena. To je bilo važno kako bi momci koji promatraju žene mogli vidjeti kakve su njihove noge dok sjede pokraj komina. Na stopala se oblače debele čarape i opanci, a cijela odora najviše se izrađuje od čiste ovčje vune.
Sa snažnom emocijom i ponosom o ojkanju govore i drugi članovi KUD-a. To je njihova svetinja i to će održavati koliko god dugo budu mogli. Ponosni su i na činjenicu da je na listi UNESCO-a, ali ono što ih zaista potiče da se okupljaju i održavaju tradiciju teško mogu pretočiti u riječi. Ojkanje je utkano u njih.
Ostala tradicionalna pjevanja
Slične su vrste pjevanja ganga i rera. Oba načina slična su po formi, ali se razlikuju po melodiji, tempo je brži, klasična rera kraća je od gange i pjevači pratitelji čuju se jače nego kod gange. Ojkavica se u Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga.
Na listi nematerijalne kulturne baštine Hrvatske nalaze se i klapsko pjevanje, istarsko dvoglasje, crkveno pučko pjevanje na području Slavonije, Srijema i Baranje, glagoljaško pjevanje, glazbeni izričaj guci i rozganje, pjevanje starogradskih pjesama na području Slavonije, Baranje i Srijema, svatovac – tradicijski vokalno-instrumentalni napjev s područja Slavonje te tradicijska pjevanja otoka Paga.
Ostale priče o našim običajima i tradiciji, pročitajte ovdje.
Sadržaj je kreiran u suradnji s HEP-om, dugogodišnjim pokroviteljem hrvatske kulture i baštine.