Utvrđeno je da se u zemlji podrijetla azilantice grubo krši pravo na slobodu vjerskog izražavanja. Naime, azilantica je tijekom školovanja kao kršćanka bila šikanirana od drugih učenika i profesora zbog nošenja križa na lančiću te je zbog toga kažnjavana.
Govorili su joj da je nevjernica, odnosno da je nečista, trebala je nositi feredžu, prisustvovati vjerskih predavanjima, zabranjen joj je odlazak nedjeljom u crkvu i održavanje molitve u školi. Prefesori škole i susjedi vršili su neprestani protisak na nju da prijeđe na islam.
S tim u svezi utvrđeno je da se u zemlji podrijetla azilantice provode različite mjere islamizacije. Crkve su često zatvarane, uništavaju se ili nije dozvoljeno njihovo građenje. Nadalje, za nevjerništvo ilil preobraćenje s islama na drugu vjeru predviđena je smrta kazna.
Spolno sakaćenje žena predstavlja duboku ukorjenjenu tradiciju zemlje iz koje potječe azilantica. Žene se ondje podvrgavaju spolnom sakaćenju bez obzira na godine, pa čak i bez znanja npr. za vrijeme poroda, te bez obzira jesu li već bile spolno sakaćenje.
Spolno sakaćenje žena vrši se u nehigijenskim uvjetima, u pravilu kod kuće. Anestertici i antiseptici se, u pravilu, ne koriste.
Brojni instrumenti međunarodnog ljudskog prava prepoznaju spolno sakaćenje žena kao kršenje ljudskih prava. Međunarodno zakonodavstvo mnogih zemalja sankcionira spolno sakaćenje žena, npr. Kanada, Švedksa, Francuska, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države.
Svjetska zdravstvena organizacija(WHO) osuđuje spolno sakaćenje žena, a također se u potpunosti protivi da spolno sakaćenje žena provodi medicinsko osoblje.