Tim povodom ravnatelj Javne ustanove NP Brijuni dr. sc. Marno Milotić zajedno s djecom, polaznicima radionice Mali čuvari Brijuna, voditeljima službi Javne ustanove te predstavnicima Počasno-zaštitne bojne, tvrtke Državne nekretnine d.o.o. te kazališta Ulysses posadio je u luci Velikog Brijuna stablo murve (Dud – Morus alba L.), u petak 2. kolovoza 2019., upravo na dan kada je Paul Kupelwieser prvi put došao na Brijune. Toga dana 1893. godine stigao je u brijunsku luku u koju je bilo moguće uploviti samo za vrijeme plime, tako da je za razgledavanje otoka imao svega nekoliko sati. No i to je bilo dovoljno za odluku kojom Paul Kupelwieser postaje vlasnik Brijuna 15. kolovoza 1893. godine.
Stablo murve dio je projekta 400 Sveučilišta u Padovi kojem su se JUNP Brijuni priključili ovog proljeća kao partneri projekta u sklopu kojeg će se posaditi u zaštićenim područjima Europe monumentalna stabla budućnosti koja će se pratiti idućih 400 godina.
Podsjetimo, prvi objekti na Brijunima podignuti su između 1893. i 1900., smješteni uz rubove brijunske luke na mjestu budućih hotela, koji su u pravilu nastajali kao dogradnja postojećih objekata. Suzbijanje malarije uz pomoć dr. Roberta Kocha Paulu Kupelwiesera otvorilo je široke mogućnosti, osobito za razvoj zdravstvenog i elitnog turizma za aristokraciju Europe tog vremena.
Nakon što je kompletirao gospodarske objekte i 1902. na samoj obali sagradio novi dom svojoj obitelji, Paul Kupelwieser 1903. počinje graditi podmorski vodovod (Veliki Brijun bio je prvi hrvatski otok na koji je voda podmorskim putem dovedena s kopna) i luksuzne hotele (Neptun I, II te Karmen), koje je povezivao brijunski prvijenac Hotel Brioni sa 14 soba podignut 1900. godine. Projektant hotela bio je mladi bečki arhitekt Eduard Kramer, primjenjujući u gradnji mnoge inovacije, poput armiranog betona. Zahvaljujući tako grupiranim objektima - hoteli, restoran, kavana, šetnica, lijepo uređena i oblikovana riva, taj je dio luke postao središte društvenog i zabavnog života na Brijunima. Prema Kramerovom projektu 1905. godine sagrađena je i zgrada kupališta u uvali Saluga.
Za potrebe mondenog Ijetovališta i cjelogodišnjeg stjecišta tadašnje europske elite predvođene članovima carskih i kraljevskih obitelji, Kupelwieser je sagradio sve što je trebalo jednom takvom „zemaljskom raju“: na desetke kilometara cesta, poštu s modernom telefonskom centralom, električnu centralu, dovršio vodovod (taj je projekt jedan od najtežih i najvažnijih pothvata u razvoju Brijuna). Od 1906. na otočju je i stalni liječnik, dr. Otto Lenz, svojedobno član ekipe dr. Roberta Kocha.
Prijelomna godina u turističkom razvoju Brijuna bila je 1910., s već zaokruženom turističkom fizionomijom, s reputacijom vrhunskog ljetovališta i klimatskog lječilišta koje se propagiralo u bečkim, ali i europskim elitnim krugovima, s osiguranim redovitim kopnenim i pomorskim vezama prema najvažnijim europskim i sredozemnim središtima. Uz povećanje hotelskih kapaciteta i bogatu turističku ponudu, gradi se i čitav niz manjih objekata. Tih godina, kada turizam na „austrijskom jugu" doživljava znatan uspon, Brijuni su postali uistinu vrhunska, elitna destinacija.
Mnogi pripadnici bečkoga dvora stalni su gosti Brijuna (Brijuni su odjednom znali ugostiti po šesnaest prinčeva i princeza, jedanaest nadvojvoda i nadvojvotkinja, među njima su bili carevi i kraljevi, a najčešće austrijski prestolonasljednik Franz Ferdinand sa suprugom Sofijom te nadvojvotkinja Marija Josipa, majka posljednjeg austrijskog cara Karla). Do 1. Svjetskog rata na Brijunima su, uz ostale, boravili i književnici Thomas Mann, Herman Bahr, Richard Woss, Jakob Wassermann, Egon Erwin Kisch, James Joyce, slikari Paul Ress i Bernard Zdichinec, skladatelji Oskar Nedbal, Franz Lehar i Lulius Bittner.
U proljeće 1912. otvara se najveći i najsuvremeniji hotel na Brijunima, Neptun III, koji je u to vrijeme bio najluksuzniji hotel na istarskom području. Godine 1913. uz istočnu stranu hotela Neptun III započeta je, a potkraj te godine dovršena gradnja velikoga zimskog bazena. Ovaj je bazen, s toplom morskom vodom i uz čitav niz terapeutsko- kozmetičko-rekreacijskih sadržaja, bio jedinstven na području Austro-Ugarske i dugi niz godina ostao kao jedini bazen s grijanom morskom vodom na Jadranu.
„Želio sam svojoj djeci jednog dana ostaviti novac, ali ne dostupan olakom trošenju, već vezan za koristan rad i tako sigurnije vrijednosti... Za kupovinu Brijuna ova je ideja bila odlučujuća jer mi se učinila širokim radnim prostorom za moju djecu i unuke“, naglasio je Paul Kupelwieser u svojim Sjećanjima. Umro je 1919. u 76. godini života.