U pristupnim ugovorima s osam od deset zemalja koje su ušle 1. svibnja 2004. godine, predviđeno je da dotadašnje članice mogu ograničiti dolazak radnika iz novih članica najviše do sedam godina. Tim odredbama predviđeno je postupno otvaranje tržišta rada u tri faze. Svaka od 15 tadašnjih članica zemalja mogla je ograničiti pristup svom tržištu rada prvo na dvije godine, zatim na tri i na kraju na još dvije. Riječ je o pravu, a ne o obvezi uvođenja zabrane stranim radnicima. Tako neke zemlje, Velika Britanija, Irska i Švedska, uopće nisu uvodile ograničenja i od prvog su dana primale radnike iz novih zemalja, a samo su dvije zemlje, Njemačka i Austrija, iskoristile tu mogućnost do kraja sedmogodišnjeg razdoblja, dok su ostale zemlje ranije ukinule ograničenja.
Ograničenje je važilo za radnike iz Češke, Estonije, Mađarske, Latvije, Litve, Poljske, Slovačke i Slovenije, dok su se građani Cipra i Malte, koji su također ušli 1. svibnja 2004. godine, od početka mogli slobodno zapošljavati u starim članicama.
Privremeno ograničavanje slobode kretanja radnika, koja je dio slobode kretanja osoba i koja uz slobodu kretanja roba, usluga i kapitala predstavlja jednu od četiriju temeljnih sloboda na kojima počiva jedinstveno europsko tržište, uvodila se u većini slučajeva kada se EU širila.
Iste odredbe vrijedit će i za Hrvatsku, a zemlje članice, svaka za sebe, odlučivat će hoće li koristiti pravo na privremeno ograničavanje pristupa svom tržištu rada za hrvatske radnike.
Za Bugarsku i Rumunjsku, koje su ušle tri godine kasnije, 1. siječnja 2007. godine, ograničenje može trajati do 31. prosinca 2013. Trenutačno, Bugari i Rumunji mogu slobodno i bez ikakvih ograničenja raditi u 15 od 25 zemalja članica (Danskoj, Estoniji, Cipru, Latviji, Litvi, Poljskoj, Sloveniji, Slovačkoj, Finskoj, Švedskoj, Mađarskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i Češkoj)-
Još deset zemalja (Belgija, Njemačka, Irska, Francuska, italija, Luksemburg, Nizozemska, Austrija, Velika Britanija i Malta) koriste različite vrste ograničenja za radnike iz Bugarske i Rumunjske. Najčešće se traži dozvola za rad, koju je u u pojedinim gospodarskim sektorima jako teško dobiti, dok ograničenja za samozaposlene osobe uglavnom nema.
Prema sadašnjim najavama, svih deset zemalja iskoristit će pravo i zadržati ograničenja za potpuno otvaranje tržišta rada za Bugare i Rumunje do samog kraja prijelaznog razdoblja, 31. prosinca 2013. godine. Uočljivo je da je znatno narastao broj zemalja koje će do kraja primjenjivati ograničenja - 10 zemalja, dok su za prethodnu skupinu zemalja, samo dvije 'stare' članice, Njemačka i Austrija, to koristile. Zanimljivo je da su među zemljama, koje će do kraja koristiti pravo na ograničavanje slobode kretanja radnika Velika Britanija i Irska, koja je prva i od početka otvorila svoje tržište za radnike iz zemalja koje su ušle 2004. godine. To je nesumnjivo posljedica financijske i gospodarske krize.
Europska komisija ističe da su dosadašnja kretanja radnika na relaciji istok-zapad imala pozitivan utjecaj na tržište radne snage. U zemljama koje su primale radnu snagu smanjena je raširenost rada na crno, a plaće domaćih radnika do gospodarske krize čak su i rasle. Zemljama izvoznicama radne snage to je pomogle da smanje stopu nezapolenosti, primjerice u Poljskoj je stopa nezapolenosti s 19 posto 2004. godine pala na 8,2 posto 2009. godine. S druge strane, povećana je opasnost od odlaska obrazovane radne snage, što se do sada ponajprije osjetilo u zdravstvu.
Europska komisija ne očekuje masovni odljev radne snage nakon isteka prijelaznog razdoblja. Prema njemačkoj Zakladi Friedrich Ebert, u Njemačku i Austriju moglo bi se očekivati oko 200.000 radnika godišnje u razdoblju 2011-2013., što bi se postupno smanjilo na 150 tisuća godišnje 2015. godine.
Prema istraživanjima Zaklade Friedrich Ebert, u slučaju da se ispuni maksimalno očekivani broj radnih migranata u Njemačkoj, to bi donijelo gospodarski rast toj zemlji od 1,16 posto, smanjilo bi razinu plaća za 0,4 posto, a stopa nezaposlenosti povećala bi se za 0,2 posto.
U Njemačkoj postoji strah od masovnog priljeva stranih radnika, a tamošnji novinski komentatori upozoravaju da nitko ne primjećuje da stranci rade one poslove za kojima među Nijemcima ne postoji velika potraga, a da su brojni njemački stručnjaci, koji su ostali bez posla, zahvaljujući slobodi kretanja radnika, našli posao u drugim članicama. (Hina)