Hoće li biti novo i drugačije u retoričkom smislu? Ako je suditi po konstituirajućoj sjednici Sabora, ne pretjerano. Nažalost. Ono što je bilo novo je PowerPoint prezentacija Tihomira Oreškovića kojom je predstavio planove buduće Vlade. Iako su prezentacije karakteristične više za poslovni diskurs negoli politički, u tome nije bilo ništa loše. Dapače, prezentacija je govorniku olakšala izlaganje, a slušačima praćenje – pomoću slikovitih prikaza, grafikona i tablica kratkoročnih i dugoročnih ciljeva.
Osim uobičajenih problema s hrvatskim jezikom, novi premijer prezentaciju je održao solidno, s dobrim uvodom, dosljedno i logično istaknuo prioritete. Očito je da se za prezentaciju pripremao što svakako treba pohvaliti jer smo se tijekom godina i previše naslušali improvizacija. Ipak, parafraziranje Pattona u suočavanju s izazovima u uvodu te završetak prezentacije rečenicom Kada, ako ne sad? Tko, ako ne mi? bile su slabe strane njegovog retoričkog dizajna. Poželjno je da završetak izlaganja bude pamtljiv i figurativan što je Orešković sigurno imao na umu, ali izabrao je neoriginalan završetak koji pomalo zvuči kao parola ili slogan neke male političke stranke u predizbornoj kampanji.
General Patton, s druge strane, bio je poznat kao dobar govornik (iako u svojim nastupima pomalo grub i agresivan) koji je znao kako motivirati vojnike svojom energičnim nastupima ali nije najbolji autoritet na kojeg se u prvom obraćanju mogao referirati premijer. Cjelokupni nastup Tihomira Oreškovića pokazao ga je kao ambicioznog čovjeka i u retoričkom smislu: kombinacija poslovne prezentacije u političkom govoru s referiranjem na ratnog zapovjednika sa školskim primjerom „efektnog završetka“ predstavlja govornika koji se trudi, no i u retorici nekada vrijedi pravilo: manje je više. Za premijera bi bilo dobro da usavrši jezik čime će dobiti na sigurnosti i govorničkom samopouzdanju, neka poradi na ekspresivnosti i impresivnoj govornoj izvedbi. Neka mu general Patton u tom smislu posluži kao inspiracija.
OVDJE PROČITAJTE SVE KOLUMNE GABRIJELE KIŠIČEK - 'RETORIKA I POLITIKA'
Nakon obraćanja Tihomira Oreškovića uslijedila je saborska rasprava i pokazala što nas čeka idućih godina. S jedne strane, pokazala je nepromišljenost u izjavama novih ministara, a s druge strane fokusiranost na teme koje su daleko od gorućih problema o kojima bi se trebalo raspravljati. Jer, iako zvuči kao floskula, ponovno su dominirale teme o ustašama i partizanima.Novi ministar branitelja svojom izjavom o „registru izdajnika“ pokazao je potrebu da se svidi određenoj populaciji, a bez razmišljanja o posljedicama te izjave. Na pitanje, kako je zamislio taj registar odgovorio je da će već pronaći modalitet, i pokazao kako očito nije ni promislio o realizaciji ideje koju iznosi u javnost. Političari na visokim funkcijama moraju naučiti da je ideju potrebno prvo osmisliti, pronaći argumente kojom će tu ideju braniti, formulirati je na jasan i koncizan način i tek onda javno izgovoriti.
Neke od kritika na račun nove Vlade činile su se kao da su same sebi svrha, kao da se od oporbe očekuje da kritizira pa čak i kad za to nema jasnog opravdanja. Primjerice, jedan od prigovora od strane SDP-a Tihomiru Oreškoviću bio je formuliran na način: ovdje smo čuli tipično korporacijsko pranje mozga…..Prigovor koji je uslijedilo odnosio se na nešto čega NEMA u toj prezentaciji što je frapiralo zastupnicu. Nikako nije objašnjeno zašto je sve što se čulo pranje mozga. Naime, to što neka tema nije uključena u vremenski ograničenu prezentaciju nije argument da ono što jest uključeno, ne valja.
Neki od članova oporbe su svojim retoričkim stilom iznenadili. Željko Jovanović, inače poznat po brojnim „žestokim“ (vrlo često jezično i stilski neprimjerenim) kritikama, ostao je dosljedan sebi i nije propustio kritizirati. Međutim, poštujući pravila govornog bontona prije kritike poželio je novoj Vladi uspjeh te nagovijestio da će se truditi biti konstruktivna oporba koja će svojim prigovorima nastojati rad Vlade učiniti boljim. Tim je uvodom iznio i poantu političkih rasprava – dijalog služi tome da se nađu rješenja, da se ideje učine boljima, da se ukaže na pogreške kako bi se one mogle ispraviti i da se donesu što bolje odluke. A glavni alat kojim se političari pri tome služe jest upravo retorički govor.
Nadamo da će ga izabrani zastupnici tijekom idućih godina dobro znati koristiti za dobrobit svih koji su ih izabrali.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.