Saša, Dubravka i Barbara ljudi su poptuno jednaki svima, ali nikada ne kukaju jer smatraju kako za to nemaju razloga. Ono čim se oni izvlače iz crnih misli je - rad. „Da mi to netko kaže da ne mogu raditi, da ne trebam raditi, da trebam raditi nešto drugo jednostavno bih uvenuo“, rekao nam je novinar Saša Drinić.
„Ne znam hoću li biti danas ili ću još ostati sljedećih 10 godina na životu, ali hoću da mi svaki dan bude ispunjen nečim lijepim, imam jedno svoje nepisano pravilo da svaki dan moram napraviti jedno dobro djelo za druge, ali i za sebe“, tvrdi umirovljenica Dubravka. „Uvijek želim više, nikad mi nije dosta i želim tu svu energiju koju imam iskorisiti na najbolji mogući način, angažirati se na više područja i pružiti dobar primjer svojoj djeci“, otkriva nam majka, radnica i studentica Barbara.
Saša ima cerebralnu paralizu, rođen je prerano sa samo 950 grama i 37 centimetara. Njegovi roditelji Mira i Jovan učinili su sve kako bi Saša napredovao. Upisao je i završio fakultet, iako je prvi novinarski angažman dobio već u srednjoj školi i to na radiju. Zatim je počeo pisati za portale, nakon toga usljedio je rad na televiziji i pisanje za dvotjednik. Sada u 29-oj godini radi u sva tri medija, što je rijetkost. Urednik je i voditelj emisije na lokanoj televiziji. U poslu mu pomaže otac koji s njim prijeđe gotovo sve terene na koje Saša ide.
„Odvijek sam znao da želim raditi i da ću moći raditi, odnosno da ću si odrediti takav posao da apsolutno mogu to obavljati bez ikakvih dodatnih prepreka osim onih arhitektonskih. Ja uvijek tvrdim da su najveće prepreke u ljudskim glavama. Ne ide teško ako u tome nalazimo motiv, a ja nalazim motiv u svakoj sekundi tona ili retku teksta koji napišem“, kaže Saša.
Dubravka će ubrzo napuniti 58 godina. Nakon 37 godina rada morala je u mirovinu. Preživjela je dva raka, četiri moždana i tri srčana udara. No, nije u potpunosti prestala raditi. Sada u mirovni izrađuje rukotvorine koje prodaje, simbolično nazvane „Dubravkini anđeli“.
„Kada vam liječnik s 36 godina kaže da imate rak, onda možete sjesti i samosažalijevati sebe ili odlučiti ići dalje. Imala sam 4 moždana udara, svaki put jedan dio mozga nastrada, pa su i funkcije drugačije. Nekada se izgubi vid, nekada se izgubi govor, nekada se zaboravi pisati, znači uvijek ste negdje na početku. I u takvim počecima ja sam si uvijek postavljala neke ciljeve svoje, koji su me izvlačili iz tih bolesnih faza. Na primjer volila sam si postaviti teži cilj, kod mene je to uvijek samo posao, kažu u radu je spas. Na kraju ispada da me je uvijek ta želja za novim poslom izvlačila iz takvih stvari“, kaže Dubravka.
Barbara ima 29 godina, dvoje male djece, posao i studentski indeks. Nakon 11 godina rada paralelno uz posao upisala je fakultet. "Mislim da čovjek dođe do trenutka u karijeri kada više ne može napredovati ako nema završenu školu. Onda razmišljate, važete je li bolje ovako ili onako. I onda se odlučite napravite taj korak, a poslje ide sve samo po sebi“, tvrdi Barbara.
Stvar bi bila puno jednostavnija da živi tamo gdje i radi - u Zagrebu. Ona svako jutro ustaje u 4 i 30, iz Tuhelja putuje vlakom za Zagreb, a s posla i fakulteta vraća se tek u 22 i 30. „Nedavno sam bila razgovarala s jednom osobom koja mi je rekla - ti si sretna što je tebi dovoljno tri ili četiri sata sna. Moj odgovor je bio: ja samo izgledam kao da mi je dovoljno tri, četiri sata sna, ja ne znam što bi dala da mogu odspavati 12 sati u komadu. To bi zbilja bio luksuz za mene, ali doći će i to vrijeme.“, kaže Barbara.
U slobodno vrijeme, kojim ne obiluje, radi korekture poslovnih knjiga, piše seminare za konferencije, piše pjesme i vodi klub mažoretkinja svoje kćeri. Kaže tajna je u organizaciji.
Svi troje
„Mislim da za kukanje treba vremena također, ja za kukanje nemam vremena jer od kukanja nemam koristi. To je moja filozofija, a nemam niti razloga kukati jer sve što se događa je normalan životni tijek.“, skromono će Saša. „Ja još uvijek mislim da mogu jako puno dat. Da sam imala šansu da mogu nastaviti nakon četvrtog moždanog udara, i tih težih posljedica koje su ostale, da sam mogla nastaviti raditi, ja bi i dalje radila svoja dva posla koja sam radila paralelno“, kaže Dubravka.
„Ovo je jednostavno put koji sam izabrala, drago mi je da je to tako, puno sam ozbiljnija i puno ozbiljnije shvaćam te stavri od ljudi koji studiraju s nekih 18, 19 godina. U principu sve stižem, dobro se organiziram i zapravo nemam razloga kukati“, sa smiješkom će Barbara.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na mobilnih uređaja.