Lucia i Joshua. Ili Joško kako voli da ga sada zovu. Oboje na pragu četrdesetih i točno tamo gdje, kažu, trebaju biti. U domovini svojih predaka iseljenika. Kući.
Posljednje četiri, Lucia i suprug Ignacio ili Nacho kako ga od milja zove, svoj su dom pronašli u Zagrebu. U podrumskom prostoru na Britancu uredili su svoj atelje, zapravo Keramičko umjetnički klub, KUK. Mjesto za koje i od kojeg žive.
Lakše joj je, kaže, bilo diplomirati menadžment u kulturi nego poloviti padeže i svršene i nesvršene glagole, jer kod njih se u obitelji zapravo nije pričalo hrvatski.
Joshua Robles Grahovac rođen je u Kaliforniji, ima 38 godina i unatoč svom multikulturanom podrijeklu, s ponosom ističe: "Ja sam Hrvat! Ja sam Hrvatica!", a zatim uzima gitaru i pjeva navijačku pjesmu Igraj moja Hrvatska
Večeras je naša fešta i Cesarica iduće su na repertoaru koje mora naučiti, ali ovom glazbeniku, producentu i prije svega, kako sam kaže, umjetniku to je izazov kojem se veseli. I to s vrlo jasnim ciljem.
"Iskreno, želim nas ponovno staviti na kartu sestro. Moramo biti na karti. Ljudi trebaju znati za nas", kaže Joško.
Nije sve med i mlijeko, daleko od toga, priznaje Lucia. Kada su tek došli sve im je bilo čudno. Bilo je prehladno, mrak je padao u četiri poslijepodne, nedostajala im je i još im uvijek nedostaje obitelj. Ali kaže, nikada nisu požalili.
Iako je Joško također sretan što je tu, teško mu je razumjeti ono čemu, kaže svakodnevno svjedoči.
"Najviše me muči što moji sunarodnjaci nisu sretni. Moj brate, razgovaram sa svima, prijateljima ovdje. Umorni su od toliko stvari, očajni, bez nade", čudi se Joško.
Što su o sebi i nama rekli ovi mladi ljudi koji su s drugoh kraja svijeta pronašli sreću u našoj zemlji pogledajte u inspirativnom videoprilogu.
This browser does not support the video element.