Ured pučkog pravobranitelja središnje je državno tijelo za provedbu Zakona, koje će zaprimati i ispitivati pritužbe građana, tražiti potrebna očitovanja i predlagati mjere, odnosno riješiti konkretan slučaj diskriminacije ili stranku uputiti na podnošenje sudske tužbe.
Kako Hrvatska nema pravomoćnih presuda u tom području, za primjenu Zakona potrebna je izobrazba sudaca i ostalih koji će sudelovati u njegovoj provedbi, za što je u idućoj godini predviđeno oko dva milijuna kuna.
Hrvatskoj će pomoći i europska sudska praksa, prije svega Europskog suda u Strasbourgu, a kad uđe u EU, i Europskog suda pravde, izjavio je Malčić za Hinu.
Prijepori u tijeku rasprave o tome zakonu, prije svega između Katoličke crkve i Vlade zbog pojma rodnog identiteta i izražavanja, nisu izišli iz uobičajenih okvira rasprave, pri čemu je svatko mogao izreći svoje stajalište. Zakon u tom smislu nije upitan jer ga je poduprla većina od 117 zastupnika, smatra Malčić.
Ured pučkog pravobranitelja ima sve potrebne ovlasti u postupanju prema svakoj pritužbi za diskriminaciju, uključivo i predlaganje kaznenih i prekršajnih postupaka te izvansudskih nagodaba, koje bi trebale rezultirati zabranom diskriminacije i naknadom štete.
Žrtve diskriminacije moći će tražiti zaštitu npr. prava iz radnog odnosa podizanjem sudske tužbe, istodobno se pozivajući na odredbe antidiskriminacijskog zakona, ili će moći podići posebnu tužbu za zaštitu od diskriminacije.
Posebna tužba je nov način zaštite prava na jednako postupanje, a tužitelj u tom slučaju može tražiti da se poduzmu radnje za uklanjanje diskriminacije te novčano nadoknadi šteta.
Zakon predviđa da se u svim sudskim postupcima u kojima se iznose tvrdnje o postojanju diskriminacije primijeni hitni postupak, a u skladu s primjerima iz drugih zemalja EU-a dopušta se podnošenje skupnih tužba pojedinih skupina koje su žrtve diskriminacije.
Kažnjivi oblici diskriminacije izravno su i neizravno stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj u odnosu na druge, uznemiravanje i spolno uznemiravanje, poticanje na diskriminaciju te propusti zbog kojih osobe s invaliditetom ne mogu ostvariti neko svoje pravo.
Diskriminacijom se smatra i svaki oblik segregacije, a ujedno se zabranjuje dovođenje u nepovoljniji položaj svakoga tko je u dobroj vjeri prijavio diskriminaciju.
Diskriminatorno nije ponašanje uređeno zakonom koje se tiče očuvanja zdravlja, prevencije kaznenih i prekršajnih djela, pogodovanja trudnicama, djeci, starijim osobama i t.d.
Pri donošenju zakona Vlada je najavila, ali i povukla amandman kojim se tražilo brisanje diskriminacije utemeljene na rodnom identitetu i izražavanju. Odustajanje od amandmana predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Andrija Hebrang obrazložio je preporukama Vijeća Europe te prioritetnim ciljem ulaska u EU.
To je izazvalo nezadovoljstvo vrha Katoličke crkve, pa je zagrebački biskup Vlado Košić izjavio da je Vlada podlegla pritiscima, da zakon nije izraz volje većine naroda te da je neprovediv.
Neke nevladine udruge pohvalile su pak Vladu jer je unatoč pritiscima Crkve Zakon prošao u prvotnom obliku, uz neke manje ustupke. Smatraju ga najvažnijim zakonom za zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj.
Zakon je prihvaćen uz Vladine amandmane kojima se vjerskim zajednicama omogućuje slobodno zastupanja doktrina, postupanja, uvjerenja i ciljeva, te da se poticanje diskriminacije može kažnjavati samo ako je učinjeno s namjerom.