U emisiji o proglašenju blaženikom Ivana Pavla II gostovali su profesor teologije i utemeljitelj hagioterapije, prof. dr. Tomislav Ivančić, te sunarodnjak Karola Wojtile velečasni Piotr Maj, koji je magistrirao na temu njegova života i djela.
Profesore Ivančić, zašto je papa blaženik? Što ga čini blaženim, korak do svetosti? Jesu li to isključivo čuda o kojima se govori ili cijeli njegov život?
Dokumenti kažu kako se blažen ili svet postaje ako imaš određeno iskustvo Isusa Krista, to je jedan od razloga. Drugi je razlog da vjernici to vide, da vide njegovu svetost, što je za Ivana Pavla II jasan slučaj, jer su vjernici već nakon njegove smrti povicima 'Santo Subito' tražili da ga se odmah proglasi svetim. Na kraju je tu i treći razlog, a to je da se počne događati ono što mi zovemo i smatramo čudesima.
Spemenuli ste već da su vjernici nakon njegove smrti uzvikivali 'Santo subito', je li zato beatifikacija uslijedila tako brzo?
Prvenstveno je to zato što je Ivan Pavao II cijeli život bio povezan s Isusom Kristom. Bio je duboko uronjen u molitvu, bilo je jasno da je pripadao Isusus Kristu, a u njegovim je dokumentima vjernike kršćene neprestano pozivao na isto, da slijede Isusa Krista.
Jesu li sveci unaprijed izabrani od Boga? Ili je to stvar čovjekovog izbora?
Čovjek je kao čovjek izabran da živi na zemlji. Bog nam je dao slobodu, međutim sigurno je da neki od nas imaju možda drugačije prilike u životu, ali ništa nije predodređeno. Svi smo pozvani 'Budite sveti', rekao je Bog. Svi mi imamo tu priliku.
Velečasni Piotr, poznavajući papin život i pontifikat - bi li on ovo očekivao?
Teško je to reći. On je blažen ne za sebe nego za nas, blažen najjednostavnijem tumačenju znači čovjeka koji je sretan. Ivan Pavao II je bio veoma skroma, u Vatikan je sa sobom dionio svega nekoliko kofera stvari, ali cijeli je život bio sretan.
Profesore, vi ste se susreli s Ivanom Pavlom pred kraj njegova života?
Bilo je to 2004. godine, imali smo audijenciju kod njega, tada nas je predstavljao sadašnji papa, tada kada je Razinger bio kardinal. Ivan Pavao je već tada pružao ruke kardinalu Razingeru, poput malog djeteta, kao da je osjećao da će on biti taj koji će nastaviti njegov put. Ja sam bio fasciniran njime, koliko je u njemu bilo ljubavi, i neke duboke topline. Bio je čudesan čovjek, kao da je imao neku drugu snagu.
Velečasni Piotr, život Ivana Pavla uvelike su odredile osobne tragedije koje je proživio i uzdigao se iznad njih?
Njegovim je roditeljima umrla kći, zatim mu je umrla majka, pa stariji brat, a zatim i otac. Tako je ostao potpuno sam. Kada je nakon toga zbog samoće bio malo izgubljen upoznao je jednog čovjeka koji mu je otvorio svijet duhovnosti. Njegova je patnja bila na osobnoj razini, a zahvaljujući tim iskustvima kasnije je mogao razumjeti tuđe patnje.
Profesore Ivančić, vidimo brojne vjernike koji vjeruju u Papina čuda. Kako se čudo dokazuje? Kako je izgledao postupak ispitivanja čudesnih ozdravljenja?
Kada govorimo o čudesima, mislimo na tri vrste, prva su fizička, npr. ozdravljenje, zatim intelektualna, a treća su čudesa moralnog reda, ona koja nadvisuju običnog čovjeka. Kada su u pitanju ozdravljenja konzultira se stručnjake, liječnike koji su liječili tu osobu, treba se ustanoviti je li ta bolest zaista neizlječiva, zatim se ispituje je li se ta osoba baš molila za ozdravljenje i je li za nju baš molio Ivan Pavao II.
No bilo da se radi o placebo efektu ili nekakavoj izravnoj intervenciji i dalje su takva ozdravljenja zapravo čudesna.
Brojni su vjernici, zacijelo, posjetili Papu i molili da moli za njih. Ili ga sami zazivali u svojim molitvama. Zašto neki ozdrave, neki ne?
Nije tako lako razumjeti to kada je pitanje vjere, vjera je očekivanje da će se nešto dogoditi, npr. ja sebe vidim zdravim i moj organizam kreće tim putem. I što je to snaga vjere, potrebno je povjerenje u ljubav onoga kojemu se obraćaš. Svi koji mole mogu ozdraviti pitanje je samo kolika je vjera i koliko je to povjerenje, koliko ljudi samo verbalno mole, a da se nisu u to potpuno duhovno uključili.
Velečasni Piotr, to kako nije posustao čak ni kada ga je bolest posve fizički onemogućila, zapravo oslikava kakav je bio tijekom cijelom života?
Sigurno, ja sam gledao neke emisije gdje su bili intervjui s prolaznicima, mnogi su isticali ono što je veoma važno, da je papa rekao da postoje neke vrijednosti koje vrijede više od života. Papa je vjerovao u to, vidjelo se da se i on teško nosio s bolešću, ali je u njemu bila puno jača ljubav prema ljudima i istini.
Velečasni, Ivan Pavao II. u mnogočemu je bio inovator za Vatikan -primjerice, prvi se spustio među masu vjernika, uveo papamobil - jesu li njegovoj vještoj komunikaciji s javnošću pomogla glumačka iskustva?
Papa nije bio glumac iz sapunica, glumačka ekipa u kazalištu, u kojoj je započeo karijeru glumca, to su bili prijatelji koji su se bavili najvećim djelima klasične književnosti, oni su učili temeljene opće ljudske i kršćanske vrednote. To je uvelike utjecalo na njega, bilo je jasno da je on cijenio kulturu svakog naroda.
Možete li procijeniti, koliko će vremena proći dok Ivan Pavao II. ne postane od blaženika svetac?
Ivančić: Vidjeli smo da tisuće vjernika govori da imaju iskustva sa sličnim ili možda i jačim čudesima, iako je dovoljno da se dokaže samo jedno. No sada će svakako biti veći pritisak javnosti. Mislim da će do proglašenja Ivana Pavla II svetim proći svega nekoliko godina.
Maj: Slažem se s profesorom da će to biti brzo, vjerujem da ćemo mi to doživjeti.