Prije 16 godina uvezeni su u Hrvatsku iz njemačke pokrajine Bavarske. Dobro su se udomaćili. Podigli su staništa uz rijeke Dravu i Muru, u mrtvicama, pa čak i kod šljunčara poput Cirkovljanske grabe. Biolozi su zadovoljni jer je projekt 'Dabar u Hrvatskoj' Šumarskog fakulteta u Zagrebu uspio, no počeli su se javljati i poljoprivrednici koji se žale da im ti najveći europski glodavci uništavaju usjeve, pa i ribolovci koji ostaju bez omiljenih lokacija za bacanje udice.
Siniša Golub, ravnatelj Javne ustanove Međimurska priroda, ističe da je dabar na području Regionalnog parka Mura - Drava pozitivna pojava.
VIDEO Umro nakon što ga je napao DABAR!
'Nakon više od stoljeća izbivanja, dabar je na Muru i ostatke Drave vratio određene fenomene koje smo bili navikli gledati u američkim i kanadskim filmovima. No, tamo su dabrove brane obično u divljini u kojoj je čovjek tek prolaznik. U Međimurju dabar je ubačen u prirodna staništa najgušće naseljene županije, pa je susret s čovjekom naprosto neizbježan. Zato je prije ponovnog vraćanja dabra trebalo provesti malu žešću senzibilizaciju javnosti, koja je 90-ih godina izostala', kaže Golub i dodaje kako su se stanovnici naselja u blizini dabrova navikli na specifične 'tragove' u prostoru.
'Neće proći dugo, i netko će zaključiti da je dabar malo previše štetan i krenut će propitivanje njegova statusa', pribojava se. Dabar je, inače, strogo zaštićena vrsta, i lovostaj za njega traje tijekom cijele godine. Hrani se biljkama i drvećem, a može oboriti i drvo promjera 50 centimetara. Te su životinje iz Hrvatske nestale još krajem 19. stoljeća.
Nemaju prirodnog nepirjatelja pa se izuzetno rasprostranjuju
Mišo Rašan, koji predaje u Srednjoj školi Prelog, i s učenicima godinama proučava dabrove, kaže da su porodice dabrova prilično stabilne. 'Budući da nemaju prirodnog neprijatelja, dolazi do izuzetnog rasprostranjivanja na nova područja, šire se uzvodno i nizvodno, ulaze u manje rijeke i rukavce', otkriva. Sad preko zime hrane se korom mekanog drveća poput vrbe, johe i topole, a ne zaziru ni od hrasta. U rijeku Dravu prvi dabrovi, tridesetak komada, pušteni su 1997. godine kod Legrada. Uskoro se na području Velikog Pažuta njihov broj udvostručio.
'Ne vidim probleme, osim ako u blizini staništa nije neki voćnjak. Mjesta ima dovoljno za sve', smatra biolog Goran Šafarek. (Agencija VLM)
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook