Iako je prošlo mnogo godina slike iz logora za nju su još itekako žive. 'Ja legnem navečer u krevet pa mi se vrati. Ali nisam... Ne patim zbog toga, znate... Nego jednostavno se sjećam. Sjećam se svakog detalja', kaže nam gospođa Pava.
Kad je došla u Gradišku, Roma više nije bilo, ubili su ih. Židova je bilo malo i to su uglavnom bili doktori koji su im trebali.
Neke slike urezale su joj se u memoriju više od drugih. 'Jedna Židovka mlada je došla, možda je imala 22 godine. Donijela je sa svojim stvarima, ustašica je pregledala stvari i našla je jedan aspirin i ona nju zamoli, kaže, da joj ostavi taj aspirin i ona je izvadila pištolj i ubila je. Preda mnom. Ja ništa ne govorim ono što nisam vidjela i doživjela', dodaje gospođa Pava.
Ono najgore, ono što ne može oprostiti su oni što su odvajali djecu od majki. 'To što ja čujem navečer kad se sjetim toga... To sad čujem krik one majke i djece.
Pismo koje je napisala pročitano je na današnjoj komemoraciji iako ga je htjela povući nakon što su počele podjele. 'Neka je, nemam ništa protiv. Mislim da pismo ne nosi ni mržnju, samo, samo lijepo. Mi logoraši ne znamo mrziti', zaključuje gospođa Pava koja se ipak ljuti zbog podjela oko komemoracije.