Cijelu je zemlju u četvrtak šokirao prizor iz Zadra – pobješnjeli je muškarac iskalio svoju tko zna čime izazvanu frustraciju na svjetski poznatoj gradskoj znamenitosti, Pozdravu Suncu. Pa je, eto, pogonjen bijesom i agresijom odlučio porazbijati solarne ploče rešetkom kanalizacijskog šahta, uništiti tu atrakciju i priuštiti građanima nemali trošak od pola milijuna kuna.
Rabijatni se frajer potom nonšalantno odvezao na biciklu, no policija mu je ubrzo ušla u trag. Ispostavilo se da, gle čuda, ima podeblji dosje – nasilje u obitelji, krađe, provale, droga...
Ono što više od svega ovoga šokira, ljuti i rastužuje jest činjenica da su tijekom njegova bezumnog napada okupljeni uglavnom samo – gledali. Samo su gledali. Stajali su, neki su snimali, vjerojatno se došaptavali i zgražali, neki su nazvali policiju, ali nitko prstom mrdnuo nije da ga zaustavi.
Šampion u tom nečinjenju jedan je gospodin koji je ruku prekriženih na leđima, kao da prati, ne znam, neku kulturnu manifestaciju, smireno promatrao što se zbiva. Šutke. Nije djelovao čak ni kao da mu je nelagodno, kao da je ugrožen, jer njegov je stav bio posve opušten. Jer – to nisu njegova posla. Neće se on miješati. Pa kužiš, momak je malo puka', neka se ispuše, tko zna što mu je...
Smrznulo me to. Kao da mi je netko opalio šamar.
Sjetila sam se prizora koji sam jednom ugledala iz autobusa javnog gradskog prijevoza. Bus je stao na semaforu, pogledala sam kroz prozor, a na pločniku je ležala žena. Onesviještena. Prišao joj je jedan prolaznik, pogledao je i – prekoračio. Nastavio svojim putem.
Zar smo doista postali takvi? Kao da nas se ne tiče kad muškarac na ulici šamara ženu, ne tiče nas se kad čujemo krikove iza susjedovih vrata dok otac mlati djecu i njihovu majku, ne tiče nas se kad hrpa alkoholiziranih huligana cipelari čovjeka na cesti, samo zato što je – prolazio.
Zar smo stvarno (postali) tolike kukavice?