Snimka američkog predsjednika na kojoj se vidi kako vrlo preciznom i uvjerljivom mimikom usana izgovara određene riječi, francuski predsjednik koji se zabavlja plešući u dalekoj sunčanoj zemlji dok njegova gori pod pritiskom prosvjeda, potraga za nestalim petogodišnjim dječakom - samo su neke od naizgled točnih, ali u stvarnosti lažnih situacija koje se zapravo ili nikada nisu odvile ili su segmenti starih informacija pomiješanih sa segmentima novih kako bi iskrivili trenutačnu situaciju. I takve se ''vijesti'' u news feedu društvenih mreža prikazuju kao relevantne i realne.
Sve to što ste vidjeli utječe na vašu procjenu trenutačnog društvenog stanja, na vaše izbore i preference. Pod utjecajem lažnih vijesti nisu samo odluke i procjene građana nego i odluke i procjene političara koji sjede u parlamentu ili vladi i donose zakone.
Među aktualnim je primjerima i borba koja se još uvijek vodi između američkog predsjednika Donalda Trumpa i FBI-a i koja je zamaglila ili zametnulu činjenicu da su u sudskim procesima dokazane određene nepravilnosti prilikom posljednje predsjedničke kampanje u SAD-u. Do istine je danas, mogli bismo pomisliti, teško doći. I upravo je to čini izazovnom vrijednosti koju treba očuvati. Ali kako u moru informacija na internetu znati koja je istinita kada lažna izgleda tako stvarna?
Otprilike godinu dana prije sljedećih izbora za Europski parlament, Europska komisija zadužila je skupinu eksperata iz područja medija, oglašavanja i društvenih mreža da zajedno napišu Kodeks dobre prakse, čijom bi implementacijom regulirali sadržaj na internetu, odnosno borili se sa širenjem lažnih vijesti. Kodeks je bio gotov krajem prošle godine, a u skladu s njim inicijalne potpisnice - Facebook, Google, Mozzila i Twitter - Europskoj komisiji svaki mjesec moraju dostaviti izvještaj s odgovorima na konkretna pitanja vezana za njihove aktivnosti u borbi protiv lažnih vijesti.
Krajem siječnja u Bruxellesu je organizirana konferencija o borbi s lažnim vijestima u Europi, na kojoj je smo bili i mi, a na kojoj su predstavnici inicijalnih potpisnica predstavili što su odgovorili Komisiji o aktivnostima prethodnog mjeseca. Nabrojili su tada svakakva čuda o broju zatvorenih lažnih profila, brisanju postova za koje su ustanovili da su lažni, davanju prednosti u rangiranju vijesti kredibilnih profesonalnih medija... Izvori iz Europskog parlamenta i NATO-a koji u sklopu svojih aktivnost borbe protiv lažnih vijesti prate situaciju napominju da su ti tehnološki divovi zapravo samo izgovorili puke brojke, a dokaz o svojim aktivnostima zapravo nikome nisu dostavili. Stoga ne možemo biti sigurni da su njihove aktivnosti imale ikakva pravog učinka u omogućavanju korisnicima interneta da vjerojatnije i prije pronađu točnu nego lažnu informaciju.
U kaosu brige o uklanjanju lažnih vijest, ili dezinformacija, kako preferiraju reći u Europskoj komisiji, javila se i zabrinutost medija u kojima rade profesionalni novinari da bi ovakav način djelovanja mogao lako zapasti u cenzuru.
U ekspertnoj skupini koja je radila na Kodeksu bio je i Christophe Leclercq, osnivač news portala koji prati europske teme. Svjestan ove bojazni, to mu je kaže, bio prvi proritet prilikom davanja savjeta za pisanje Kodeksa.
''Bio sam u ekspernoj skupini koja je pripremala deset principa koji stoje iza Kodeksa dobre prakse. Sažetak uputa je bio da se izbjegne cenzura, da se lažne vijesti prorijede kvalitetnim sadržajem i mislim da smo postigli izbjeći cenzuru i uplitanje u rad medija.
Potrebno je prvo regulirati rad platformi, ne medija. Mediji mogu osigurati sadržaj i povjerenje prema različitim izvorima informacija. Platforme bi trebale dati jaču vidljivost kvalitetnom sadržaju koji su stvorili novinari, a manju vidljivost stranicama koje šire lažne vijesti. S pozicije slobode medija, ne vidim problem, ali treba još riješiti ekonomski model. Kao što znate, za medije baš i nema puno novca, većina oglašivača otišla je na platforme. Kodeks bi i u tome trebao pomoći jer će biti transparentnije oglašavanje i bit će veća vidljivost kvalitetnog sadržaja, što bi moglo pomoći tome da oglašivači više oglašavaju na njemu'', rekao je Leclercq.
Kako u praksi ne podleći cenzuri i pribjeći kvalitetnom novinarstvu, kreiranju sadržaja kojem ljudi mogu vjerovati, na koji se mogu osloniti prilikom donošenja odluka, pojasnio je Rasmus Nielsen, ravnatelj Reutersova instituta za novnarstvo.
''To ćemo postići tako da ostanemo vjerni svojim principima i da uvijek počinjemo od fundamentalnog prava slobode izražavanja, da se prihvatimo regulacije sadržaja ili intervencije vlasti samo kada je apsolutno jasno da je sadržaj i govor koji žele regulirati štetan i da intervencija nije politički pristrana. Da se ne radi o tome da se vlasti pokušavaju braniti od kritike.
Strah tijekom rasprave o borbi protiv dezinformacija često je da ono što jedna osoba smatra dezinformacijom druga može smatrati fer dijelom političke razmjene. Može biti politički pristrana, možda ne u potpunosti točna, ali je dio živopisnog političkog diskursa. U tim situacijama, u Europi smo se uvijek borili za to da zdrave vrijednosti javne rasprave i političke rasprave trebaju biti zaštićene čak i ako su ponekad neugodne'', kazao je Nielsen.
Prva osoba radne skupine koja je nadgledala proces pisanja Kodeksa, ali i njegove provedbe Madeleine de Cock Buning pojasnila je da su slaba točka dezinformacija upravo oni koje se od dezinformacija pokušava obraniti, a to su ljudi.
''Jedna od najvećih slabih točaka širenja dezinfromacija su ljudi koji vide dezinformacije i nisu upoznati s kontekstom, pa vjeruju onome što pročitaju. Zbog toga moramo stvoriti otporno društvo da bismo se mogli boriti s tom temom. Ljudi bi trebali moći prepoznati ono što vide i to je važnije od samih dezinformacija'', rekla je Buning podsjećajući na video s Obamom u kojem mu se usne pomiču kao da govori određenu stvar koju zapravo uopće nikada nije rekao, ali je video montiran pomoću programa u kojem je netko drugi pomicao usne u određene riječi, a izgleda kao da ih pomiče Obama.
''Važno je da ljudi imaju kontekst i da konzumiraju razne medije te da kritički sagledavaju ono što čitaju. Slaba točka u dezinformacijama su ljudi, a to možemo riješiti pametnom medijskom pismenošću, pluralističkim konzumiranjem medija. Time možemo rješiti probleme i osigurati da nema cenzure'', kaže Buning.
Također napominje da je medijsko opismenjavanje krenulo u školama i dugoročno to je dobra investicija. Međutim, glasači su punoljetna populacija, i pogotovo starija populacija koja nove medije često tretira kao tradicionalne s potpunim povjerenjem i bez zdrave sumnje da ono što pročitaju ili vide na intrenetu može biti fabricirano.
''Medijska pismenost iznimno je važna i prema njoj se treba odnositi vrlo obzirno. Ne tako da se stvara strah kod ljudi, jer lažnih se vijesti ne treba bojati, ali morate biti svjesni da ste ih vidjeli kad ih vidite i kako izbjeći da one utječu na vas. Glasači su ti koji moraju imati točnu informaciju, pa je vrlo važno da medijsko opismenjavanje nije samo usmjereno prema djeci nego i prema odraslima'', zaključuje Buning.
Borba protiv lažnih vijesti, možemo zaključiti, tako ne leži sasvim u rukama tehnoloških divova, nego i našoj sposobnosti da na dezinformacije naučimo biti što otporniji.