Bio je sjajan nogometaš i veseljak. U naponu snage, tek navršio 18. No sve lijepo palo je u vodu doslovce u sekundi. Nesretan slučaj prikovao ga je za krevet. Umjesto u 4. razredu srednje Ivan Šćepina iz Velike Gorice već je dulje vrijeme na rehabilitaciji u toplicama. Ne govori, ne može samostalno jesti, ne hoda. Liječnici, a osobito njegovi bližnji - ni ne pomišljaju dignuti ruke od njega. Odlučni su - Ivan mora biti bolje, mora stati na svoje noge.
Ivanova mama Ružica Šćepina već dva i pol mjeseca svaki dan ide u Krapinske Toplice, u kojima je Ivan. Dok ona priprema novu turu svježe odjeće i ručnika, baka Nevenka kuha ručak.
"Danas bih kuhala piletinu na gusto. To Ivan voli. To najviše voli, tako da sve pojede", kaže Ivanova baka.
Za njezina mezimca ništa joj, kaže, nije teško, a najsretnija je kad se iz bolnice kući vrate prazne zdjelice. To znači da je dobro jeo. Da će Ivan imati više snage.
"Razmišljam navečer kad legnem. Zašto se to tako moralo dogoditi?", kaže baka. Objasniti je teško, ali se prihvatiti mora.
Mama Ružica do Krapinskih Toplica ima 60 kilometara u jednom smjeru.
"Nekad razmišljam kako je proveo dan, kakav će biti", kaže Ivanova mama. Strahuje od toga što će reći liječnici, da se od jučer nešto nije promijenilo, pošlo nagore. Brige koje prije 16. lipnja za nju nisu postojale jer s Ivanom je uvijek sve bilo smijeh i veselje.
U svom Nogometnom klubu Kurilovec Ivan je omiljen, srce i duša ekipe, kaže Nino Košković, njegov trener iz mlađih kategorija.
"Ivan ima prekrasnu lijevu nogu, dakle, deficitarnu u nogometu, centaršut fenomenalan, jako dobar smisao za igru, napadačku igru pogotovo, jako dobar dribler", napominje.
Nakon nesreće Ivan ne hoda i ne govori. Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice njegov je privremeni dom. Ivan ima brata Filipa, koji voli posuđivati Ivanovu odjeću. "Uzeo sam mu komplet sivi, trenirku i majicu. Tenisice su moje", kaže Filip.
Ivana hraniti mora mama jer on ne može sam. "Sad s njim postupam kao s malim djetetom. Mijenjam mu pelene, hranim ga na žlicu. Nestvarno je", kaže Ružica.
Tjedan dana prije kraja školske godine nevina je dječja igra završila kobno. Nakon što je lopta odletjela na krov radionice, Ivan i prijatelj popeli su se kako bi je dohvatili.
"I prvo je skočio prijatelj i nije se dogodilo ništa. I onda je skočio moj Ivan i daske su vjerojatno malo zavibrirale, pomakle su se i on je zajedno s tim daskama pao s pet metara na glavu. Grozno", kaže Ivanova majka.
S teškom ozljedom mozga, bez svijesti Ivan je završio na hitnoj operaciji na zagrebačkom Rebru. Njegov je život visio o niti. "Grozno, grozno. To čujete i to se događa svakodnevno, nažalost. Međutim, kad se dogodi tebi, stane sve. Jednostavno stane život, više je sve ostalo nebitno."
Umjesto da sa sinom planiraju proslavu njegova 18. rođendana, koji je napunio mjesec dana ranije, Ružica i Darijo strahovali su hoće li preživjeti. Strepili su od svakog odlaska u bolnicu.
"Uvijek ulazite sa strahom unutra. Šta će sad doktor reći kad ide vizita? Uvijek se bojite neke informacije. Svaki dan je to osciliralo. Ne znamo hoće li se probuditi. Znači, to je sve bilo grozno", kaže Ružica.
Filip i Paula bili su tu kada se dogodila nesreća, bili su prvi koji su pomogli i nazvali hitnu. Ivanov osamnaesti trebao je biti samo takav tulum, ali nisu stigli proslaviti. I na maturalac su otišli bez njega. Fali im, kažu, baš svaki dan. "Profesori ga i dalje, kad uđu u učionicu, traže pogledom. I nama je isto tiho, nema ga. Nitko nije mogao zamisliti da ćemo doći u četvrti razred bez njega", kaže Ivanova prijateljica.
Fali Ivan i kod kuće. Njegova soba je prazna, a to što ga nema, kaže Filip, jedina je prilika da na PlayStationu konačno on pobijedi. Treba biti strpljiv jer koliko ga dug oporavak čeka, kaže neurolog Ivan Dubroja, nitko ne može sa sigurnošću reći.
"Pa, teško je prognozirati. Razlog? Radi se o teškoj ozljedi. S druge strane, ono što je pozitivno je da je on mlad i zapravo nekakve njegove unutrašnje rezerve još uvijek su takve da bi mogle omogućiti relativno povoljan ishod i dobar oporavak. Ali za to je potrebno jako puno truda i jako puno strpljenja i od samog Ivana i od same obitelji, kao i od cijelog tima."
Sigurno je da će još mjesecima biti ovdje. A i kada napusti Krapinske Toplice, zbog težine njegovih ozljeda rehabilitacija neće biti gotova. Dapače, tek tada treba zapeti, kažu Ivanovi roditelji.
"Živim sad u ovom trenutku, želim da on napreduje, nekako vjerujem da ćemo izvući maksimum", poručuje Ivanova mama.