Sedina Muhibić je po rođenju ostavljena u domu za nezbrinutu djecu Bjelave, a dio najmlađih dana provela je u Njemačkoj. S pet godina došla je u SOS dječje selo u Sarajevu i tu počinje njezina, kako kaže, sretna priča.
''Svoje djetinjstvo bih opisala kao prelijepo'', kaže Sedina te dodaje: ''Ne osjećam nikakvu nostalgiju, da patim za tim, da bih voljela da sam rasla s roditeljima. Često pomislim i da se možda sve ne bi ostvarilo ovako dobro kad bi ih imala i da su sa mnom odrasli i da sam ja odrasla u okruženju obitelji''.
Osnivač SOS sela i sam je kao dijete ostao bez roditelja. To ga ja nagnalo da osnuje takvu vrste humanitarne organizacije. Plan je bio spojiti žene koje iz nekog razloga ne mogu imati biološku djecu i djecu koja su ostavljena ili su ostala bez roditeljske skrbi. Više je to od institucije. SOS selo svoj djeci pruža toplinu pravog doma, osjećaj pripadnosti obitelji. Svako dijete dobije SOS braću, sestre i ono najvažnije - majku.
''Mene je prvenstveno odgojila moja mama Hidajeta Čonlagić. Ona me dočekala ovdje kada sam došla s pet godina. Ja sam ostavljena na rođenju i bila sam u dječjem domu Bjelave. Nakon što se zaratilo, nedugo nakon mog rođenja bila sam u Njemačkoj. S konvojem smo otišli u blizinu Stuttgarta. To je informacija koju ja imam i tu smo bili do kraja rata. Kada se završio rat, ja sam došla u SOS dječje selo 10. listopada 1997. godine i tu ustvari počinje moja priča u SOS dječjem selu. Mama koja me dočekala i koja je dan danas sa mnom, najviše je zaslužna za ono što sam ja danas i što ljudi prepoznaju u meni. To je ustvari rezultat njezinog rada sa mnom'', ispričala je Sedina.
Već 21 godinu Hidajeta ima tu ulogu- ona je majka tuđoj djeci. Odgojila ih je petnaestero.
''Divan je osjećaj. Ja sam inače srcem ušla u ovo. Mislim da oni to osjećaju i ja sam tu. Oni su jednostavno moj život. Sva ta djeca sad su odrasli ljudi, oni su dio mog života i ja računam u životu na njih i oni mogu na mene. Lijep je osjećaj. Lijep je osjećaj da nisi sam'', rekla je Hidajeta, SOS mama.
''Najveći izazov je bebu dovesti do neke stepenice u njegovom životu da bude čovjek, da bude uspješan eto koliko se može i tako, pa odgajati je veliki problem pogotovo što u jednoj porodici sastavi se različitih karaktera, različitih genetskih predispozicija svašta i sve to objediniti zajedno i ići dalje'', dodaje Hidajeta.
Vermina je prva beba SOS sela i Sedinina najbolja prijateljica cijeli život. Danas ona ima svoju obitelj. Ali njih dvije vežu duga povijest i snažne uspomene. Opisujući svoju najbolju prijateljicu, Vermina kaže da ona osvaja smijehom i iskrenošću zbog čega ju voli.
"Koliko god sam ja znala bit nesretna, kako tinejdžeri znaju past u neke tuge, ona je uvijek bila sva lepršava. Isto kao da nije nikad preživljavala taj pubertet. Svi smo mi imali te neke bubice, ali ona nikad'', kaže Vermina.
''Mi nismo ti koji se trebaju žaliti. Mi smo imale jako lijepo i sretno djetinjstvo. Iskustvo nas je ojačalo kao osobe i mi smo postali i zreliji i odgovorniji i savjesniji po pitanju života'', kaže Sedina.
Cijeli život zaljubljena u skijanje
Ova 26-godišnja Sarajka se nakon srednje grafičke škole odlučila za studij pedagogije. Trenutačno je pri kraju pete godine filozofskog fakulteta.
''Filozofski fakultet upisala sam iz razloga što sam htjela da tu svu ljubav koju su odgajatelji prenosili na mene i ja jednog dana prenesem na druge, a isto tako i ono što je jako važno je da malo promijenim svijest ljudi po pitanju djece koja dolaze iz dječjih sela i iz domova. Prvenstveno zato što nas ljudi smatraju drugačijima i možda da ne možemo postići jednako koliko mogu djeca iz bioloških porodica pa sam htjela ići nekako u tom smjeru'', priča Sedina.
Na fakultetu je upoznala još jednu prijateljicu, koja joj i danas čuva leđa – Dželilu. ''Kad sam je upoznala na fakultetu iza nas se počelo čuti komešanje. Kad mi je rekla da je dijete iz SOS sela, čujem: dijete iz SOS sela, ponavlja se iza nas. Ušutkala sam cijelo odjeljenje, kolegice koje su bile tu na fakultetu. Krajnje je neprimjerno s njihove stane'', ispričala je Dželila.
Sedina je cijeli život zaljubljena u skijanje. Kao djevojčica gledala je natjecanja i kraj televizijskog ekrana imitirala omiljene skijašice. Sedina objašnjava što je sve dobila na ski natjecanju – pokazala nam je i kacigu na koju su se potpisali Ivica i Janica Kostelić. ''To su skijaši uz koje sam zavoljela skijanje i o kojima sam pisala dnevnike i dnevnike'', kaže Sedina.
Način na koji je Sedina došla do svega o čemu je kao dijete sanjarila je ono što njezinu nevjerojatnu priču čini još nevjerojatnijom. ''Vidjela sam da će se obilježiti 50 godina skijanja u Hrvatskoj i razmišljala sam: hoću ići ili neću ići? Bilo je samo pitanje dana kad ću otići. Kad sam vidjela što se planira odraditi i da se planira u Bakaćevoj napraviti staza i da dođu sve legende skijanja, rekla sam: Idem i na to, moram, moram, moram!'', govori Sedina.
U njezinoj je glavi zavladala potpuna euforija i odlučila se na korak na koji bi se malo tko usudio. ''Kad su se skupile sve legende da naprave zajedničku sliku, ja sam rekla sad ili nikad! Preskočila sam ogradu i priđem Tini i kažem: 'Tinaaa! Tina Maze. Daj da se slikamo molim te'. Tresla sam se, ruke mi se zaledile. Onda je ona uzela mobitel i uslikamo se i u to dođu Janica i Ivica. Slikamo se svi, Alberto Tomba, Niki Host i tako dalje'', ispričala je Sedina.
Upravo taj korak hrabrosti i simpatične ludosti omogućio joj je poznanstva koja će trajno obilježiti njezin život. Kada se večer približavala kraju, cijelu je pažnju usmjerila na to da nabavi karte i za sutrašnju utrku.
''Prišla sam čuvaru i pitam ga: 'Oprosti gdje mogu kupiti karte?' On meni veli: 'Pa nemaju se nigdje kupiti karte'. Ja u šoku: 'Čuj nemaju se kupiti karte, a ja došla iz Sarajeva!' I on meni kaže: 'Iz Sarajeva?!' Ja kažem: 'Da, došla sam da gledam trke'. On meni kaže: 'Ne mogu vjerovati da si došla iz Sarajeva zbog utrka. Sutra ćeš ti onda od mene dobit karte'', ispričala je.
Karte su je sutradan dočekale na dogovorenom mjestu i idućih nekoliko dana provela je uz legende skijanja. Prepuna se srca Sedina vratila u svoj rodni grad i odlučila tada Hrvatskom skijaškom savezu poslati mail zahvale. A tu priča dobiva svoj zaplet. Mail je proslijeđen Reni Fleissu, šefu Sljemenske utrke koji na njezinu želju da postane dio ekipe na Sljemenu, nije ostao ravnodušan. Ponudio joj je suradnju u Zagrebu.
''Ona se toliko nametnula radom: ima za mene? ima za mene? ima za mene? Znam jako dobre radnike i znam tu već godinama na Sljemenu dolaze ljudi teške fizičke poslove raditi. Međutim, ona jednostavno toliko cijeli dan, gotovo dosadna: što sad sa mnom? Šta ću ja? Šta ću ja?'', ispričao je Fleiss.
Cijela ekipa koja već godinama radi na organizaciji natjecanja, ostala je zapanjena njezinom vedrinom, željom za radom i pozitivnom energijom.
''Ona je zapravo postala legenda Sljemena! Neka.. Snježna kraljica.. Legenda koja je preko noći ušla u srca! Svih! Ne samo meni, svih! Nevjerojatno! Sedina ovo, Sedina ono!'', istaknuo je Fleiss.
Tada, nitko od njih nije znao Sedininu životnu priču. Nikada svoju sudbinu nije koristila kako bi zadobila naklonost. Sama se izborila za sve u životu. Uz pomoć onih koji je vole pokazala je da joj baš ništa ne može prepriječiti put.
''Ono što Sedinu u mojim očima karakterizira je njena tvrdoglavost, upornost i ponos. To mi se dopada zato što ne poklekne pred nekim preprekama koje se nađu na putu i tako da vjerujem i ovaj put sad kojim je krenula vezano za skijanje, za upoznavanje i sve to da će ona uspjeti stvarno ono što hoće to i ostvari. Nema šanse da je nešto zaustavi'', zaključuje Hidajeta.
U životu ponekad ne dobiješ sve, ali odbiješ dovoljno. Dovoljno da se ostvariš. Da ispuniš svoje želje i živiš svoj san. Pitanje je samo koliko smo hrabri preskakati ograde?
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr