Odgovarajući na pitanja Mislava Bage, premijer je poručio da je zemlja na rubu i da se moramo boriti na investicije. Najavio je i nova odricanja, jer novca trenutno nema.
Jeste li vi kao Vlada svojim političkim djelovanjem mogli umanjiti ovaj pad?
Mislim da nismo, ali da to ne zvuči kao izgovor. Ovo je naslijeđen trend i na nama je da se izvučemo iz ovih problema, neću reći gliba, jer nije gliba, ali su problemi.
Vaši najbliži ministri već gotovo da su otpisali drugo tromjesečje, jer tvrde, i to će biti minus. Je li i to već problem?
To ćemo vidjeti. Moramo pokrenuti investicijski ciklus. Vi vidite iz ove strukture pada društvenog proizvoda, odnosno nacionalnog proizvoda od 1,3 posto u odnosu na isto razdoblje 2011., da su neki sektori rasli; usluge, financije, trgovina, hotelijerstvo, a da su padali industrija, rudarstvo, energetika i transport, prije svega. I to dosta. prije svega građevinarstvo. Dakle, jasno nam je gdje stvari pucaju, jasno nam je gdje država mora dati onaj naglasak, ali samo naglasak kao vjetar u leđa, dalje je na privatnim poduzetnicima.
Isto tako Vaši ministri govorili su u svibnju, travnju s nizom natječaja te lipnju s prvim lopatama na radovima...
Neće nas lopate spasiti, mislim, nismo u '46-oj. Treba vremena da se projekti naprave, da stvar krene. ovo će biti teška godina, mi smo i dalje optimisti i vjerujem u ovu zemlju. Vjerujem da naprosto s pozicijom koju imamo, s talentom naših ljudi, s upornošću, možemo dići glavu iznad vode. Vi vidite da je cijela Europa, opet naglašavam da ovo nije izgovor, to me ne zadovoljava i ne mislim se zaklanjati zato što je manje-više cijela Europa u recesiji, odnosno u negativnoj stopi rasta. Mi želimo biti bolji. Mi smo tražili povjerenje ljudi i po tome će nam suditi.
Vi vjerujete u 0,8 posto rasta na kraju godine?
Vjerujem u to da ćemo se dići iznad nule, da, što će rijetkim državama u Europi ove godine uspjeti. Ako ne uspijemo, nastojati ćemo iduće godine. Dakle, borili smo se za ovaj mandat da se izvučemo iz krize. Obično je potrebno duplo više (vremena) da bi se izašlo iz recesije, nego što u njoj provedete.
Vaš potpredsjednik Čačić je rekao kako je rujan po njemu ključan i da ako tad nema napretka više neće biti u Vašoj Vladi. je li rujan ta prva mjerna točka, gdje ćemo vidjeti obrat?
Meni je već ovo mjerna točka s kojom nisam zadovoljan.
Ovo je dno?
Ne, nije ovo dno. Hrvatska je imala pad od 6 posto u 2009. godini, neke države imale su 15 i 16 posto, ali vjerujemo i radimo sve da to tako više ne bude.
30 mjeseci mi zapravo grebemo već po dnu. To je dosta depresivno.
Sad smo već dva tromjesečja u minusu. Dakle zadnje tromjesečje 2011. i prvo 2012.
Govorite građanima i pozivate ih na strpljenje.
Pa ja govorim istinu.
Što mislite, dokad Vam građani mogu vjerovati i biti strpljivi?
Čujte, odgovor na to sadržava nužno i dozu samoobrane, kad me pitate dokad ljudi mogu izdržati. Moj odgovor bi mogao biti dok god vide da imaju poštenu, kompetentnu, upornu i predanu vlast, koja radi na tome da se situacija promijeni. U kojoj mjeri će to ljudi vidjeti, to ovisi o nizu stvari.
To nije dovoljno, jer ljudi žele radna mjesta.
Ljudi žele sigurnost, žele predvidivost, ljudi žele puno toga i imaju pravo željeti.
Nekakav je dojam, Vaših ministara, koji odašilju takve poruke, da upiru prstom u poslodavce na način - dali smo vam kredite, nije nam pao kreditni rejting, kad ćete početi raditi?
Ne, ne, ne. Ne upirem prstom ni u koga. Možda u nekim tim izjavama ima elemenata, ima nekih činjenica, međutim, ako prozivamo HEP, to je državno poduzeće, praktički monopolist. Mi smo mu vlasnici, kao država. Dakle mogu oni "štekat", kako se kaže, neko vrijeme, no ako to traje neko duže vrijeme, mi smo krivi, Vlada, ja kao predsjednik Vlade.
Što onda slijedi, smjene? Ako u tim tvrtkama neće biti napretka?
Pa nemojte zazivati smjene, ljudi su tek počeli raditi. Oni tek rade dva i pol mjeseca svoj posao.
Ali ako do nekog roka neće biti planova i konkretnih mjera?
Sve moramo mjeriti. To vrijedi i za mene. Za svakog od nas.
Bit će Vam najgore tek sljedeći tjedan. Počinjete pregovore sa sindikatima. To je 150.000 ljudi. Vi ste njima praktički poslali poruku - idemo pregovarati, novca nema. Zašto bi oni odustali od toga?
Dakle, mi nismo poslali poruku samo sindikatima, mi smo poslali poruku ljudima. Kad ste rekli 150.000 ljudi, to su javne službe, to je javni sektor, to je državna uprava, to je sve ono osim javnih poduzeća. To su ljudi koji kao i svi mi i ljudi koji rade u privatnom sektoru, kao i oni koji su ostali bez posla, dijele sudbinu ove zemlje. Mi smo rekli da plaće ne želimo dirati, dakle osnove plaća. Ima niz dodataka na te plaće. Ja ovim putem još jednom šaljem poruku. Ljudi na "knap" smo, nemamo novaca. Moramo se boriti za investicije, moramo se boriti za očuvanje kreditnog rejtinga, moramo pokazati međunarodnoj zajednici da mislimo ozbiljno. Moramo biti i štedljiviji. prema tom, nekih stvari ćemo se morati kratkoročno odreći. Da bismo zadržali i radna mjesta i razinu plaća, nekih dodataka na plaće ćemo se morati privremeno odreći. naprosto novaca za to nemamo. Tko sretniji od mene kao političara, da mogu istog trenutka, zajedno sa svojim suradnicima lupit novac od stol i reći ima novca za sve. Trenutno nema. Dakle stavimo ovo na vagu, dakle, s jedne strane više od 300.000 nezaposlenih, ljudi koji u privatnom sektoru žive nesiguran život i ljudi u javnom sektoru, pripadnici iste zajednice, među koju spadam i ja i koji imaju sigurne plaće i koje su u prosjeku, više od plaća u privatnom sektoru. Tu treba malo pravde i malo zdravog razuma.
Da li Vi mislite da će biti i zdravog razuma?
Ovo je poruka ljudima, zaposlenima, ne sindikatima. Radio sam u državnoj službi 12 godina.
Mislite li da među sindikatima trenutno postoji razum i da su spremni pristati na to, da ljudi koji su na državnom proračunu, primaju plaću i da se odreknu svega ostalog?
Stavimo na vagu tu razinu odricanja u odnosu na one koji nemaju posla. pogledajmo što se događa oko nas, na jugu Europe, pogledajmo kakva je kriza i ja ne želim i nikada neću širiti malodušje, ni duh optimizma i čak jedan borbeni duh. Moramo biti svjesni što je realno. Najveći dio Europe je u recesiji, odnosno na rubu recesije, ili u dubokoj recesiji. Prema tome, održati ćemo se samo čvrstom disciplinom i realizmom. Dakle, moramo biti realni.
Mislite da će na to sindikati pristati?
Ja ne mogu imati plaću kao francuski premijer. Ni blizu takvu plaću.
Da, bilo bi to skandalozno, no da li mislite da su sindikalni čelnici spremni na to?
Radi se o ljudima, radi se o stotinama tisuća ljudi. Sindikalni lideri su partneri u tom razgovoru.
Mislite li da kasnite oko tih pregovora?
Zašto to mislite?
Mogli ste odmah nakon proračuna početi s tim pregovorima.
Radi se, ne o opstanku, niti o sudbini zemlje, radi se o statusu zemlje. Dakle, apeliram na zdrav razum, Neću biti patetičan pa reći domoljublje, nije rat, pobogu. Naprosto, mi se ovdje borimo za izlazak Hrvatske iz jedne zamke, mediokritetstva u kojima je ova zemlja već desetljećima. Doduše bili smo u teškoj poziciji i prilika je da idemo korak dalje, da budemo razvijeni, bogati, a to znači i neovisni. Ne krenemo li se mijenjati, ništa od toga.
Onako, iskreno, zar je tako loše stanje?
Dakle stanje nije kritično i ne borimo se za nacionalni opstanak, ali stanje je kritično u smislu krize, a kriza je vrijeme za promijene. Ja nisam vjernik totalne štednje, jer totalna štednja u Europi nije donijela velike stvari, tu treba biti razuman. Zato kažem, za razliku od nekih susjednih država, praktički svih, ne idemo na smanjivanje plaća.
Plaće i posao bez prava?
Što znače prava? Mi tu imamo disbalanse, u nekim javnim poduzećima, to je izvan ovog područja i to su javne tvrtke, to nije javni sektor. Tu su plaće nešto veće. Dakle imamo situacije da ljudi s nižom stručnom spremom, nižom školom, imaju veće plaće od gimnazijskih profesora, koji bi trebali odgajati buduće liječnike, inženjere...
Moram Vas pitati jednu stvar, a tiče se jednog dijaloga kojeg godinama nije bilo. Zadnjeg se sjećam takvog između pokojnog premijera Račana i Sanadera. Upućen je signal da želite razgovor s Tomislavom Karamarkom da nađete jednu ili dvije točke konsenzusa. je li to jako bitno?
Stvari o kojima sam govorio su užasno važne stvari. S obzirom na to što se događalo u Hrvatskoj i što se nije događalo i o čemu se šutjelo zadnje dvije i pol godine i vrijeme koje se izgubilo, smatram jednom zdravom i racionalnom dozom domoljublja i patriotizma, dogovor oko ovih stvari. isti nismo, o nekim stvarima mislimo drugačije i ne možemo biti isti.
Mislite li da će Karamarko pristati na taj razgovor s Vama?
Trenutno neću reći da imam važnijeg posla, jer politički dogovor među većim strankama je važan posao, to je državnički posao. No sad Vam plastično govorim, što smatram temom dogovora. ne Bleiburg, ne partizani... dosta je više s tim. Ovo je pitanje hrvatskog novca i hrvatske perspektive i to srednjoročne, za pet godina.
U redu, pratit ćemo i taj dijalog, jer su ga velike zemlje već imale.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na mobilnih uređaja.