„Tako mi za razumijevanje tekstova u hrvatskim novinama u konačno hrvatskoj državi ne treba više ni jedna od hrvatskih knjiga. Treba mi samo engleski rječnik, vrlo često jednojezični, da uopće shvatim 'što je domaći pisac htio reći'“, riječi su to iz knjige „Hrvatski u zagradama: globalizacijske jezične stranputice“ jezikoslovke Nives Opačić.
Doista, upravo danas, kad nakon toliko stoljeća živimo u svojoj državi, kad imamo slobodu izražavati se na vlastitom jeziku, utjecaj stranoga veći je nego ikada dosad. I dok su nam tijekom povijesti drugi narodi nametali svoje jezike, a mi se tome uvijek opirali i uspjeli se izboriti za svoj materinski jezik, sada je situacija drukčija – nitko nam ne brani da govorimo svojim jezikom, no često se ponašamo kao da nije dovoljno dobar da se izrazimo njime.
Engleski je globalni jezik koji utječe na sve jezike s kojima dolazi u dodir, pa tako i na hrvatski. U našem je govoru i u tekstovima svakim danom sve više engleskih riječi i anglizama koji nam postaju uobičajeni. Idemo u fast foodove, kupujemo poznate brendove u shopping centrima i webshopovima, surfamo internetom, čitamo breaking news i gledamo reality showove, pratimo influencere, posjećujemo beauty salone, nanosimo make-up i odijevamo se prema dress codeu – jer to je sada in. Za gotovo sve te nazive imamo uobičajene i prihvaćene hrvatske zamjene, a svejedno upotrebljavamo strane jer, eto, možda nas drugi ne bi razumjeli da to kažemo na hrvatskome ili bismo im bili smiješni jer govorimo drukčije od većine.
Leksičke razlike poput navedenih najlakše je uočiti, no vjerojatno nismo ni svjesni toga koliko i na ostalim jezičnim razinama engleski jezik utječe na hrvatski. Navest ćemo nekoliko primjera:
• Zbog brzopletosti, nedovoljnog poznavanja stranoga jezika ili upotrebe Googleova prevoditelja česti su doslovni prijevodi. Treba paziti na to da se smisao ne mijenja, ali prijevod treba biti u duhu jezika. Zato čitatelje mogu zbuniti izrazi poput „imaj lijep dan“ umjesto, recimo, "ugodan dan" ili „lijepo se provedi“ (engl. Have a nice day), „uzimam natrag“ umjesto „povlačim riječ“ (engl. I take it back) i slično.
• Lažni prijatelji (riječi sličnog ili jednakog izraza, ali različitoga značenja) zamka su u koju također upadnu mnogi. Tako nam „milijarde“ postaju „bilijuni“ (engl. billion – milijarda), što i nije baš mala razlika; najbolja zabava i vrhunska iskustva uporno su „ultimativni“ (iako ne sadrže nikakav ultimatum); a „definitivno“ nam je nova najdraža riječ (premda zapravo ne znači ono što mislimo – 'svakako, sigurno', nego 'konačno, neopozivo, završno').
• Hrvatski tekstovi puni su engleskih jezičnih konstrukcija. Jedna od najčešćih zasigurno je ona u kojoj imenica prethodi drugoj imenici, kao primjerice „Konzum katalog“, „Samsung mobiteli“ i „Facebook profil“, koji bi zapravo trebali biti „Konzumov katalog“, „Samsungovi mobiteli“ i „profil na Facebooku“. Isto tako, nije pravilno upotrebljavati konstrukcije poput „mjesto gdje“, „najbolji ikad“ i „na dnevnoj bazi“, kad možemo reći „mjesto na kojem“, „najbolji“ i „svakodnevno“.
• Strana imena također preuzimamo preko engleskoga iako imamo vlastita transkripcijska (i transliteracijska) pravila. Tako Kličko i Šarapova postaju Klitschko i Sharapova, a Pjongjang i Seul bilježimo kao Pyeongyang i Seoul.
• Hrvatske pokrate čitamo na engleski način: PTSP kao pi-ti-es-pi (engl. PTSD – posttrumatic stress disorder), a BDP kao bi-di-pi (engl. GDP – gross domestic product).
• I na kraju, ima toliko jezičnih hibrida, odnosno tvorenica koje su kombinacija strane i domaće riječi. Najčešće se engleskoj riječi dodaje hrvatski nastavak i tako dobivamo oblike „downloadanje“, „shareati“, ali i „killati“ i „winati“ (sve češće u „gejmerskom“ svijetu), umjesto sasvim uobičajenih hrvatskih riječi „preuzimanje“, „podijeliti“, „ubiti“ i „pobijediti“.
Jezik se mijenja. Promjene u društvu uzrokuju i jezične promjene, to je potpuno razumljivo. Također, poznavanje stranoga jezika važno je za pojedinca i dio je jezične kulture. No koliko smo kulturni ako pritom zapostavljamo svoj jezik? On će se i dalje mijenjati i to ne možemo spriječiti, ali itekako možemo biti odgovorniji prema njemu. Materinski jezik trebamo učiti, brinuti se o njemu i voljeti ga. Ako nećemo mi sami, tko će?