Tiho, prerano i bez riječi – tako je, kako kaže don Matteo Cella, bivši kapelan iz Nembra, otišao Pietro Adobati, devetnaestogodišnjak čija je smrt potresla cijelu zajednicu.
"S tobom je zrak bio svjež", rekao je svećenik, prisjećajući se mladića koji je ostavio neizbrisiv trag među prijateljima, u obitelji i u crkvi.
Pietro je stradao u prometnoj nesreći tijekom odmora s prijateljima na otoku Pagu, u mjestu Jakišnica. Prema prvim informacijama, izgubio je nadzor nad vozilom quad, prešao u suprotni trak i sudario se s automobilom kojim je upravljala 44-godišnja žena. Okolnosti nesreće još su predmet istrage.
Strašna vijest brzo je stigla do njegovih roditelja, Carmele i Germana, te starije braće i sestre, Ivana i Lise. Bez razmišljanja su krenuli prema Hrvatskoj, u nadi i strahu, ali vijesti su bile najgore moguće.
Za Pietra je ovo ljeto trebalo biti početak novog poglavlja. Nedavno je završio srednju školu primijenjenih znanosti Amaldi u Alzano Lombardu. Let za povratak u Bergamo bio je zakazan za dan nakon nesreće, a početkom kolovoza planirao je novo putovanje – ponovno s prijateljima, ovaj put u San Benedetto del Tronto.
Bio je svestran i posvećen: sportaš, dobitnik trofeja za najdiscipliniranijeg igrača u oratorijskom klubu ASD David di Nembro 2018. godine i učenik koji je na završnim ispitima dobio najvišu ocjenu u grupi – 80 od 100. Pripremao se za upis na studij fizioterapije, učeći iz velike knjige koju sada više neće otvoriti, piše Corriere della Sera.
Njegov bliski prijatelj i suigrač Giulio Cadè teško nalazi riječi: "Nije toliko događaj ono što me šokira, već činjenica da je to bio on. Pietro – čovjek s brzom pameću, duhovit, uvijek društven."
Prisjeća se posebnog trenutka iz zajedničkog djetinjstva – putovanja u London na krizmu, u pratnji majki. "Tri dana smijeha i radosti, stalno se šalio. Bio je vedar. Bio je naš".
Planirali su još jedno putovanje, ono koje sada možda nikad neće realizirati. "Ne znam hoćemo li otići. Bez Pietra to više nije isto. Ako i odemo, bit će to samo da budemo zajedno, da se na trenutak maknemo iz boli."
Oratorij u Nembru bio je njihovo utočište. "Nismo bili tipovi koji vise po lokalima", govori Cadè. "Kad nismo znali kamo, išli smo u oratorij. To je bilo mjesto na kojem se sve događalo." Pietro je bio njegov stalni dio – skroman, nenametljiv, ali uvijek prisutan.
Don Matteo Cella opisuje ga kao dječaka koji se nikada nije gurao u prvi plan, ali je bio tu, uz sve. Tražio je društvo, a ne pozornost. Bio je tiha snaga u zajedništvu.