Zove se Lazar, ali mu je draže kada ga zovu Lazo. Ima 49 godina, ali sreća koju osjeća kada pronađe prvu bocu u danu jednaka je onoj dječjoj. Cijeli je dan u pokretu. U koliko kanti i kontejnera zaviri, Lazo više ni ne broji. On i supruga žive od njezinih 2.200 kuna plaće. Kada plate stanarinu, ostane im 500 kuna za cijeli mjesec. Sudbina kakvu nije mogao ni zamisliti. Radio je u državnoj firmi koja je propala i od tada je bez posla. U životu u kojem se cijene mjere brojem sakupljenih boca, a ne u kunama, predah uz kavu na terasi, luksuz je za koji se nema.
>> Priča o 'uvjetnoj kavi' koja je osvojila mnoge!
'Da imam bi, ali za mene znači šest do sedam kuna jedna najobičnija kava ipak... Sad na primjer, zaradio sam 20 kuna da izdvojim sedam za kavu, opet nije svejedno. Trinaest kuna i što onda?', pita se Lazo. Inicijativa začeta u talijanskom Napulju nazvana 'kava za poslije' ljude poput Laze rješava ovih briga. Oni koji mogu, uz svoju plate kavu i nekome tko si to ne može priuštiti, a takvu je toga dana prvi put u životu popio i Lazo. 'Ovo ću pamtit do kraja života, ovu nikad neću zaboraviti', iskreno priznaje Lazo.
Dva stola dalje sjedi Valentina. Studentica je i kaže ni ona nema puno, ali se priključila akciji i platila jednu 'kavu za poslije'. Kada smo joj rekli da ju je možda platila upravo Lazi, stidljivo je reagirala: 'Lijep je osjećaj u svakom slučaju. Zašto ne, ako se može nekom nešto pomoć zašto ne, to je mala lijepa gesta, ali vjerojatno to nekom puno znači.'
S jednakom su se željom vodile Ana i Vlatka. Prva je vlasnica male kemijske čistionice na zagrebačkoj Martinovki na čijim vratima već tri mjeseca stoji natpis: 'Nudim besplatno pranje, peglanje i čišćenje odjeće nezaposlenima za razgovore za posao'. Živi prosječno, ali kaže želi pomoći koliko može. Žalosti je pak jer joj se do sada nitko nije javio.
Vlatka je pokrenula akciju 'čiste hrane'. U posebno označene vrećice kupuje i pakira namirnice te ih ostavlja na kontejnerima za one u potrebi, kojima će hrana dobro doći.
Bilo je i onih koji su na akciju prigovarali, komentirajući da je takav način neukusan i neprimjeren. Ali u zemlji u kojoj petina stanovništva živi na rubu siromaštva, ovakve su akcije i više nego potrebne. Vremena su teška, kaže Vlatka, preteška da bismo kroz njih prolazili gledajući samo na sebe. Da je tako, ovi ljudi koji su odlučili pomoći dobro znaju. I ne stoje prekriženih ruku. Svijet se mijenja malim koracima. Malim koracima za iskrene osmijehe.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook