Luka Baković mladi je Splićanin, uspješan, odlučan, ni po čemu drugačiji od svojih prijatelja. Osim po, kako kaže, maloj sitnici. Rodio se bez lijeve šake. Ali njemu to ne smeta. Riječ prepreka u njegovu rječniku – ne postoji.
''Mama sumnja da je to zbog infekcije koju je imala na početku trudnoće, taman u tom važnom periodu. Imao sam četiri ili pet godina kada sam mamu prvi put pitao: 'Majko, zašto ja nemam šaku, a ostala djeca imaju?' Ona je rekla: 'Ne brini, narast će ti. A ako i ne naraste, nisi ti ništa gori od druge djece.' Ona kaže da joj to bio jedan od najtežih trenutaka u životu, kada sam je to pitao'', priča Luka za portal Pukotine.hr.
''A takvi smo vam mi u Splitu...''
Prijatelji ga gledaju, priča, potpuno normalno. ''I jesam normalna osoba, ali imam taj mali nedostatak, sitni. Možda me to čini i boljim od drugih koji imaju obje ruke. A takvi smo vam mi svi u Splitu. Kad nešto zacrtam, to mora biti. Ako treba, satrat ću se'', kaže.
Sport kao spas i snaga
Svoj je spas i snagu našao u – sportu. Luka je sa 16 godina postao svjetski i europski prvak u taekwondou za osobe s invaliditetom. No snovi su mu srušeni velikim razočarenjem.
''Taekwondo su proglasili paraolimpijskim sportom, ali su naknadno ukinuli moju klasifikaciju. Htjeli su samo okupiti što više ljudi da ispune uvjete za uvrštavanje na Igre u Tokiju 2021. godine. Nakon toga im više nismo trebali. Birokracija… Diskriminacija čista. Što sam napravio u tom sportu, napravio sam, više ne mogu ništa. Ali sam bar ostao aktualni svjetski prvak u svojoj klasifikacija'', priča.
Razočarenje nije dugo trajalo
Iako mu je žao što je njegova klasa u borilačkom sportu ukinuta, Luka ne odustaje. Motivaciju je pronašao u – atletici.
''Ide mi dobro, nekako je krenulo. Daleko bacam koplje i kuglu, mislim da za nekoliko godina mogu napraviti dobre rezultate u parakategoriji. Na treningu sam već bacio daljinu za europsku medalju'', ne gubi nadu ovaj mladić.
''A sanjam Olimpijske igre. To je san svakom sportašu'', kaže s velikim smješkom na licu.
''Sve mogu sam''
Prisjetio se i što mu je kao dječaku bilo najteže bez šake.
''Kad sam bio dijete, najteže mi je bilo kada bi trebalo popraviti bicikl. Jer tada treba s dva ključa uhvatiti vidu. Pokušavao bih na sve načine, pa ovo, pa ono, pa bi se iskrivio, nekad bih se i snašao. Ili, kako živim na Dračevcu, a ovdje ima dosta šume, kad smo bili mlađi, stalno smo gradili šatore, logore, a meni je najgore bilo zabiti čavao. Onda bih uzeo i probao jednom rukom zapeti pa brže-bolje uzeo čekić da ne bi pao dolje, to je znalo potrajati. Jao! Inače, sve mogu sam, kao da imam šaku'', ispričao je.
Priču o Luki, od kojega bismo svi mogli ponešto naučiti, donosimo u suradnji s portalom Pukotine.hr, a razgovor s njim pogledajte u videu.