Njihov posao - rijetko tko želi raditi. Svi bismo se mi zdravi najradije pretvarali da takvo mjesto uopće ne postoji. Odjel za onkologiju i hematologiju Klaićeve bolnice, mjesto je na kojem se liječe najteže bolesna djeca.
Oni koji dožive, taj najgori mogući scenarij za svakog roditelja, znaju koliko je postojanje medicinskih sestara dragocjeno. Oni su netko tko će držati ćelavu glavicu njihova djeteta dok povraća, netko tko će ih maziti i tješiti dok njih nema, netko tko će im reći kako će sve biti u redu.
Na odjelu na kojem su bijele klompe i jednobojne kute rijetkost, vode se neke od najhrabrijih bitki za život. A iza malih boraca uz roditelje, one - medicinske sestre onkologije i hematologije zagrebačke Klaićeve bolnice.
Devet je sati ujutro, početak novog radnog tjedna. I dok sestra Sara ima pune ruke posla, glavna sestra odjela Tanja, obavlja papirologiju. U jedanaest godina koliko je tu, na sve se već naviknula kaže.
Tog je dana primljeno sedam novih malih pacijenata. Strka i posao koji nikada ne staje. Ali tada kažu najbolje funkcioniraju.
''Odjel je pun. Imamo kapacitet od trideset kreveta, otprilike 30 kreveta i gotovo su svi uvijek puni', govori sestra Martina.
Dva odjela na kojima su dijagnoze teške, a nada i vjera u izlječenje nešto za što se svi grčevito drže. Posebno je ovo mjesto, a posao koji one rade daleko više od posla, kaže sestra Martina.
U tri i pol mjeseca koliko su Amani i mama ovdje, sestre su već odavno postale tete, a neke od njih zaslužile su posebne simpatije.
Rabdomiosarkom - dijagnoza je koja ih je dovela u bolnicu, zbog koje je Amani izgubila kosu, a mama Aida dobila brige koje niti jedan roditelj ne želi. No sve je to, kaže, ipak lakše uz liječnike i sestre koje su uvijek tu.
''Imali smo par baš dosta kritičnih situacija u prve tri kemije, sestre vjerujte da su bdjele skupa sa mnom dan i noć, a tako oko sve djece koja su tu'', ispričala je Aida.
To se ne zaboravlja, kaže mama Aida. Njihovo: „Sve će biti dobro" riječi su koje te drže, tjeraju naprijed. ''Vjerujem u te njihove riječi jer dolaze i govore to sa sigurnošću'', kaže Aida.
A kada mama treba na razgovor kod liječnice, tu je sestra Ruža. Za mamu oslonac i sigurnost, za Amani utjeha.
Ovo je daleko više od posla. Za sestru Ružu ljubav i jedini izbor posljednjih osam godina. Bude i težih trenutaka ali nikada nije poželjela otići.
''Na koncu konca netko to treba raditi. Ne možemo baš svi reći da ne možemo, jer onda ne znam tko bi to radio'', kaže Ruža.
Sara Grgić ima 22 godine i tu je na stažu tek mjesec dana. Na odjel s kojeg mnoge mlade kolegice bježe, ona je došla namjerno, sa željom da ostane. Mama joj kaže, još uvijek savjetuje da promijeni odjel, da ode na neki koji je neće toliko psihički trošiti.
''Ja to ne gledam tako. Ja gledam da pomažemo toj djeci, da im je lakše kad ja uđem vedra i nasmijana možda, da i ako povraćaju, što je često nakon kemoterapije, ako im netko drži glavu, da nisu sami'', rekla je Sara.
Na odjelu na kojem su bijele klompe i jednobojne kute rijetkost, vode se neke od najhrabrijih bitki za život. I ovdje znaju što je zaista važno. Vjerujte im.