U našim krajevima riječ „ziher“ ima drugo značenje. Sjećate li se Pervanovog skeča o tome kako mladi provode novogodišnju noć? Na upit što znači riječ „de-facto“, Mladen Horvat je odgovorio: „Kužiš, to je ono kad je nešto ziher“. E pa, naša Ziherkonferencija je bila sve, samo ne ziher.
Visoki predstavnici SAD-a, NATO-a, Rusije redom su iznosili stavove koji nisu raspletali, već marljivo zapletali klupko političkog konca. Svijet konferencije bio je zbunjen, umoran, i nespreman rješavati postojeće probleme. Većina govornika posvetili su se časnom činu samohvale i srednjoškolskom blic-sažetku povijesti zasluga svojih zemalja i organizacija. U nizu standardne patetične banalštine nisu se mogla razabrati konkretna rješenja. Ali su se zato nazirali ozbiljni problemi.
Tu je bila neugodna mikro-pukotina između SAD-a i EU-a. Stjerana u kut skandalima koji ju povezuju s Rusijom, američka administracija zauzela je vrlo tvrd stav prema obrambenim kapacitetima NATO-a. Više oružja, više oružja! – odjekivalo je dvoranom.
Mike Pence govorio je o novoj militarizaciji SAD-a i obećao obnovu „arsenala demokracije“ dok je senator McCain izjavio kako Zapad „mora vjerovati u moralnu superiornost vlastitih vrijednosti.“ Obje fraze sigurno su ogreble uši mnogih staloženih ljudi. Riječi morati, vjerovati, superiornost, moral i vrijednosti u ovakvoj kombinaciji obično su rezultirale masovnim skraćivanjem onog dijela pučanstva koji u te vrijednosti nije vjerovao. Kontemplacije o „arsenalu demokracije“ prepuštam čitateljima.
Zabrinuta činjenicom da je politička umobolnica otvorila podružnicu i na zapadnoj strani svijeta, službena je Europa na konferenciji pokušala zauzeti neovisan i trezven stav. Uz odmjerenu Angelu Merkel, šefica europske diplomacije Federica Mogherini govorila je da militarizacija nije rješenje. „Treba ulagati u snažno društvo, a ne u iluziju da snažan lider – uvijek muškarac – čini zemlju stabilnom“, rekla je Mogherini i naglasila da se sigurnost temelji i na ulaganju u demokraciju, radnim mjestima i obrazovanju.
Šef NATO-a Jens Stoltenberg bio je u ulozi onog nesretnika koji zbog antibiotika jedini ne može piti na čagici. Zarobljen u čardaku ni na nebu ni na zemlji, u pokušaju balansiranja između SAD-a i Europe i strahujući od Trumpovih tikova, Stoltenberg je nezgrapno naglašavao nužnost jedinstva unutar Saveza i molio zemlje da što prije dostignu razinu vojnog proračuna od 2 % BDP-a.
Glavni tajnik UN-a, čiji bi glas s punim pravom trebao biti najutjecajniji, nažalost je bio tek sakupljač loptica u igri velikih dečkiju.
Unatoč temama poput Sjeverne Koreje i Sirije, svima je jasno da su se okupili ponajprije zbog Rusije. Ministar vanjskih poslova Lavrov, s kojim se moderator našalio rekavši da ga ne treba predstavljati jer je „prisutan već 17 godina“ govorio je bez svježine i entuzijazma. Pomalo napet, opet je uključio izlizanu ploču o tome da Rusija nije ni za što kriva. Ipak, barem nije bio izviždan kao prošli put.
Kamo sve ovo vodi i što možemo očekivati?
Opasna Europa
Što se Rusije tiče, NATO je silovito pojačao svoje snage u Poljskoj i baltičkim zemljama. No to pruža ograničene prednosti. Kao prvo, Poljska nikada nije bila dio Putinovih sakupljačkih planova i neo-imperijalnih ambicija. Baltičke su zemlje teoretski ugrožene, ali Poljska - ne. Demonstracija snage i spremnosti braniti cjelovitost zemalja Saveza je pohvalan, ali pomalo rastrošan poduhvat. Pogotovo stoga što daje Putinu izliku za jaču militarizaciju Kalinjingrada i granica s Latvijom i Estonijom.
Istovremeno, jačanje NATO-a u Poljskoj stvara veliku prijetnju za Bjelorusiju. Njezin besmrtni predsjednik, Aleksandar Lukašenko, već duže vrijeme balansira između Rusije i Europe. Ali uz sve snažniji europski predznak. Lukašenko je nedavno ukinuo turističke vize za stanovnike SAD-a i EU-a, što Moskva nikako ne odobrava. Putin i Lukašenko nisu prijatelji, a Lukašenku se nikad nije sviđala ideja de-facto gubitka suvereniteta u korist istočnog susjeda. Shvaćajući sve opasnosti, Bjelorusija (iako nedosljedno) polako teče u smjeru zapadne integracije.
Osjećajući promjene, ovih su dana tisuće Bjelorusa prosvjedovali protiv nakaradnog zakona koji oporezuje nezaposlene i tražili ostavku Lukašenka. Reakcija vlasti bila je indikativno oprezna i mekana. No Ruski neo-imperijalisti već uspoređuju prosvjed s Ukrajinom i optužuju Zapad za pokušaj destabilizacije Bjelorusije. Velika je opasnost da bi Putin, vođen osvetničkim i sigurnosnim motivima mogao, onako bratski, ležerno prošetati svoje snage po Bjelorusiji i gotovo u cijelosti prekrižiti Lukašenkove planove.
Još jedna zona nestabilnosti na koju bi NATO trebao obratiti pažnju je Moldavija, odnosno Transdnjistrija. Obasjana zlatnim suncem i oblivena dobrim moldavskim vinom, Transdnjistrija je samoproglašena, nepriznata republika unutar Moldavije. Tamo su dislocirane ruske snage koje čuvaju mir (nego što!) i stabilnost nakon lokalnog rata 1992. Moldavija se nalazi između jugozapada Ukrajine i Rumunjske, što nagovješćuje velike neugodnosti. Dodajmo k tome i blizinu okupiranog Krima i značaj Moldavije kao vojnog i geopolitičkog uporišta koji munjevito raste. Isto tako, prošle godine na tamošnjim je izborima pobijedio proruski predsjednik. To jako plaši Rumunjsku, koja smatra Moldaviju dijelom svog jezičnog i kulturnog kruga. Očito se nadajući da će vino u ruskim vojarnama prije ili kasnije učiniti svoje, NATO zapostavlja Moldaviju i Transdnjistriju unatoč činjenici da Rumunjska vapi za podrškom Saveza.
Pomalo (ne)očekivana zona opasnosti je i Cipar. Za otok se bore dvije zemlje NATO-a: Grčka i Turska. Cipar je idealno mjesto na kojem Putin može okušati svoje subverzivne i propagandne metode te je prava Ahilova nožurda NATO-a. Naime, Grčka je zbog nespretne američke politike u ciparskoj krizi 1974. demonstrativno napustila vojni dio suradnje u NATO-u. Vratila se tek šest godina kasnije. Taj povijesni presedan koji čelnici NATO-a uvijek stidljivo prešućuju vrlo je opasan i ne smije se ignorirati. Sasvim nedavno u Ženevi je prošla mirovna konferencija posvećena Cipru, ali svježe uzajamne pomorske i zračne provokacije strana nisu na tragu mira.
Moskva bi svakako mogla pokušati iskoristiti neizvjesnost. Pitanje je odabira strana. Grčki dio Cipra je veliko skladište ruskog sumnjivog kapitala. Grčka je pravoslavna zemlja, i dio Putinovog konzervativnog okruženja zagovara duhovno religijsko jedinstvo sa Grčkom (doduše, sam Putin je pragmatik kojemu je religija potrebna isključivo zbog unutarnje stege društva). S druge strane, Turska je u ovom trenutku puno korisniji geostrateški partner. Erdogan ucjenjuje NATO i prkosi Europi. K tome, parlament bi Erdoganu uskoro mogao značajno proširiti ovlasti, što će ga na Istoku učiniti još privlačnijim.
Majstor kratkoročnih poduhvata
Za majstora kratkoročnih poduhvata kao što je Putin, situacija je izazovna, ali potencijalno plodonosna. Nade za Trumpa su mu se izjalovile, no podijeljena Europa je i dalje izvor destabilizacijskih mogućnosti. Za vrijeme konferencije, Putin je potpisao uredbu o priznavanju putovnica stanovnika dvaju Nedođija na istoku Ukrajine: Luhanske i Donjecke narodne republike. To je loš signal jer znači da je pokleknuo pod pritiskom vlastitih tvrdokoraca koji su mu spočitavali da je ostavio „časne borce“ za slobodu na cjedilu.
Tu se valja sjetiti da je i Kosovo možebitno opasno mjesto. Horde gerilaca s Istoka Ukrajine sada legalno mogu otići u Rusiju, dobiti rusko državljanstvo i biti prokrijumčareni na Kosovo. Okršaj s pravim vojnicima NATO-a za te ljude je san, čast i vrhunac profesionalnih „karijera“.
Kako se to ne bi dogodilo, NATO se mora potruditi da nađe Juru (Gdje je Jura!?) odnosno Putina u moru šarenih glasina, proturječivih signala i potencijalnih žarišta.
SAD i Rusija trenutno nemaju jasno definirane dugoročne vanjskopolitičke ciljeve u Europi. To dodatno otežava stvari jer kako kaže narod „…lud zbunjenog“. Washington želi spriječiti Moskvu u širenju utjecaja, a Moskva želi maknuti sankcije sa svojih elita. A što nakon toga? Nitko ne zna. Za vrijeme Hladnog rata, bile su vizije, pravi napori, sporazumi, cjenjkanja i na koncu – opipljivi napredak. Hladni rat bio je ozbiljna knjiga. Današnje razdoblje više je jeftini krimić na kiosku. Nadajmo se da će dolaskom intelektualca McMastera na mjesto savjetnika za sigurnost Trumpa vratiti štivu kvalitetu.
'"Dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak iz područja međunarodnih odnosa i kineske vanjske politike. Rođen je 1983. godine u Zagrebu; diplomu i doktorat stekao je na Moskovskom državnom fakultetu za međunarodno odnose.Član je ekspertne skupine Instituta za europske i globalizacijske studije a u slobodno vrijeme besplatno predaje kolegij o povijesti Kineske vanjske politike."'
'"Stavovi i mišljenja autora kolumne osobni su i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala DNEVNIK.hr."'