Sveti Filip jedan je od 12 Isusovih apostola. U Novom zavjetu spominje se na nekoliko mjesta. Prema Evanđelju po Ivanu, Isus je susreo Filipa u Galileji i rekao mu: „Pođi za mnom!“, što je on i učinio. Otad je bio njegov vjerni sljedbenik.
U različitim drugim kršćanskim spisima ima više podataka o njegovu životu. Rodio se u gradu Bethsaidi, na Genezaretskom jezeru, odakle su potjecali i apostoli Petar i Andrija. Bio je prijatelj Ivana, apostola i evanđeliste s kojim je pripadao učeničkoj skupini proroka Ivana Krstitelja. Naučavao je, propovijedao, Evanđelje. zajedno sa svojom sestrom Miriamne i apostolom Bartolomejom u Grčkoj, Frigiji i Siriji. Bio je oženjen i imao je tri kćeri. Posljednje godine života proveo je u Hierapolisu. Ondje je prokonzulova supruga nakon susreta s Filipom ozdravila od teške bolesti i preobratila se na kršćanstvo. Zbog toga su apostoli Filip i Bartolomej i Filipova sestra Miriamne bili izloženi mukama. Apostole su razapeli na križ, s nogama prema gore. Premda raspet na križu, Filip je nastavio propovijedati okupljenom mnoštvu. Puk se pobunio zbog okrutne kazne nametnute kršćanskim propovjednicima, pa je skinuo Bartolomeja s križa, ali je Filip tražio da njega ne skidaju, te je umro na križu. To se dogodilo oko 80. godine. Filipove su kćeri i nakon njegove smrti nastavile naučavati kršćansku vjeru. Prema starom vjerskom kalendaru, njegov je spomendan bio 1. svibnja, a po novome je 3. svibnja, zajedno sa svetim Jakovom.
SVE KOLUMNE MILANA SIJERKOVIĆA
U puku središnje Hrvatske i Slavonije, ali i pokojih drugih područja kopnene Hrvatske (ali i šire, u zemljma središnje Europe, primjerice), u prošlosti je bilo uobičajeno čašćenje proljetne naravi svibnja. Takve su se svetkovine najčešće priređivale prvog svibanjskog dana, koji je u negdašnjim katoličkim kalendarima bio posvećen sv. Filipu i Jakovu. Filiplje ili Filipovo (naravno, prema sv. Filipu) bilo je prije svega pastirski i poljodjelski blagdan, kojim se slavio povratak ljetne dugodnevice, sa suncem i toplinom i prikladnim razvitkom raslinja. Svojstvene su mu bile igre na ispaši, ukrašavanje stoke, zaprežnih vozila, drveća, ograda i vratnica. Posebice je omiljeno bilo postavljanje „svibanjskog stabla“, koje je imalo različita imena : „majsko drvo“, „maja“. „majuš“, „majga“„majbam“ (izvorno njemački : majbaum), „filipovčica“. „filiparka“. Posrijedi je uoči 1. svibnja u šumi posječeno i do blizu vrha ogoljeno visoko mlado stablo, najčešće graba ili breze. Lisnati vrh stabla ukrašava se šarenim vrpcama, cvijećem. cvjetnim vijencima, pa čak i bocama s vinom ili rakijom. Takva su se stabla postavljala na nekoliko mjesta: u središtu naselja, na njegovim rubnim dijelovima, ispred zgrade vatrogasnog doma, i na drugim uobičajenim sakupljalištima seljana. „Maja“ je označavala puninu novoga života u proljeće, snagu i ljubav. Blizu takvih stabala palile su se obredne vatre, oko njih se plesalo, pjevalo, veselilo...
No, tako velika i obljubljena pučka svetkovina nije mogla proteći bez prigodnog proricanja vremena. Unatoč neugodi kad kiša pokvari dojam takve svetkovine, čije se čašćenje nije moglo odlagati ili premještati na vremenski prikladniji dan, puk nije previše prigovarao ili očitovao nezadovoljstvo. Tješila ga je naime poznata pučka izreka: Filip rosi, Jakob nosi! Ta izreka ističe važnost proljetnih kiša općenito (pa i onih na Svetog Filipa) za rast i razvitak biljaka. Prisjetimo se izreke: Proljetna kiša mladicu sije! Uz pomoć kiše biljka dobiva hranu. Kišnica naime rastače hranjive mineralne tvari, koje potom biljka upija posredstvom svoga korijenskog sustava. Uz to, kišnica omogućava kolanje takvih tvari kroz biljku, a potrebna je i za djelovanje previrača i međusobne kemijske reakcije različitih tvari. Zahvaljujući tome, žitarice će se razvijati, sazrijevati i, uz malo sreće, bit će dobra žetva ljeti (oko spomendana sv. Jakoba ili Jakova, 25. srpnja). Otud kad Filip „rosi“ (kad na njegov spomendan kiši), Jakob će „nositi“ obilje plodina s njiva u spemišta i skladišta. Utješno, premda prognostički pomalo naivno i gdjekad neuspješno!