Riječ je o hvale vrijednom projektu Agencije za elektroničke medije i UNICEF-a kojeg podržava Nova TV, namijenjenom informiranju i edukaciji roditelja, dječjih skrbnika i učitelja o medijskoj pismenosti.
Kolumnu Marije Miholjek s portala Medijska pismenost prenosimo u cijelosti:
Prije nekog vremena dvije su me situacije vratile u djetinjstvo. Prvo, kad su naše divne tete u vrtiću zamolile roditelje da se prisjete igara koje najradije pamte, a druga kad se u redakciji poveo razgovor o špekulama, klikerima, pikulama, frenjama, franjama… Tko kako izgovara, kakva su pravila, kako se koji kliker zove… Mi u Slavoniji to smo zvali “klikeranje”. Dovoljno da čovjek zastane, zapita se i krene s prizvukom nostalgije uspoređivati djetinjstva prije i danas.
Je li utopijski vjerovati da se može postići kompromis između nekih prošlih vremena kojih se rado sjećamo i svih čuda modernoga doba koja neminovno prate naše živote? Gdje je granica?
Je li prije roditeljima bilo lakše nego danas ili svako vrijeme nosi svoje? Kako ostvariti željenu ravnotežu? Kako odgovoriti izazovima? I ono najvažnije – kako biti siguran da si kao roditelj na dobrom putu?
Novi izazov: škola
Pogotovo sad kad je od jeseni pred mojim suprugom i preda mnom novi izazov – škola. Nije ni počelo, ali već neko vrijeme slušamo: “Sve je do sada lako, vidjet ćeš kad počne škola. Pripremi se! Budi sretna još malo, ne znaš što te sve čeka!…” I tako, isprepadaše me sa svih stana!
Ali šalu na stranu, sve drugo što škola nosi čini mi se sporednim u odnosu na vršnjačko nasilje o kojem sam imala priliku razgovarati s roditeljima. Činjenica da je svako četvrto dijete žrtva vršnjaka zahtijeva da se sustavno govori o tome, upozorava, prevenira. I sama pomisao da se djetetu odlazak u školu može pretvoriti u traumu je strašna, a kamoli proživljavati tako nešto. Ima svijetlih primjera poput recimo “Dana ružičastih majica” koji upozorava na ovaj rastući problem, ali poruke toga dana trebale bi stalno biti isticane. Na svim razinama.
Baš kao i sve ostale poruke koje su važne za bezbrižno odrastanje te stasanje u sigurne i sretne mlade ljude. A osobno mislim da tu treba krenuti od najranijih dana. Zato i imamo neka svoja mala kućna pravila. Dok gledamo crtić ili smo na igralištu ili nakon vrtića, u brojnim situacijama razgovaramo puno i o njihovim postupcima i o postupcima druge djece. Što je bilo lijepo, što nije, zašto nešto nikada ne treba reći drugome, kako bi se oni osjećali da im netko uputi ružne riječi ili se ne želi igrati s njima… Tri je godine razlika između našeg sina i kćeri, ali i karakterno su potpuno drugačiji, tako da i tu ima razlike i potrebe prilagođavanja pristupa.
Nostalgična? Zašto ne
Razgovora je već sad mnogo, a što će tek biti kada na red dođu društvene mreže. Mi smo još daleko od toga i svega što taj segment života nosi. Segment koji sve češće postaje dominantan u životima mnogih i to je ono što teško mogu razumjeti. Osobno, nemam privatne profile na društvenim mrežama, ali rado na službenom Facebook profilu s vremena na vrijeme objavljujem teme koje su vezane za uspjehe naših mladih, talentiranih ljudi, sportaša, ljude koji razbijaju predrasude i ne predaju se koliko god im život bio težak, prirodne i kulturne ljepote Hrvatske… Inače, imam mobitel star skoro 10 godina koji još dobro funkcionira pa mi je neki dan moja draga kolegica Lidija u kantini rekla: Mare, otkad ja nisam vidjela mobitel s tipkama?! Naravno da zbog prirode posla bez Interneta ne mogu, a društvene mreže su postale neizostavan izvor informacija, pa moram imati i onaj drugi, pametniji telefon, ali ova moja “starudija” meni je još uvijek poveznica s nekim vremenom koje mi je intimno bilo neusporedivo draže. Pa dok izdrži!
Što je ono najljepše što ostaje, čega će se sjećati naša djeca, u kakve će osobe stasati, koliko će cijeniti i poštovati ljude bez predrasuda, predznaka ili stavljanja u ladice… najvećim dijelom ovisi o nama. Ne gajim iluziju da će sve ići savršeno, ali ne mislim ni da treba samo tako kapitulirati pred svime onime što sadašnjost i budućnost nose. Mi smo ti koji svojoj djeci nudimo “igralište” koje će izabrati. Da, možda ne možemo pobjeći od igrica, mobitela, računala.., ali istinski vjerujem da ne treba zaboraviti ni klikere, špekule, pikule, frenje, franje… i svu radost koju dašak nekih prošlih vremena nosi. Nostalgična? Zašto ne.