Naime, čitam na portalima kako je japanski div Marubeni najvjerojatniji investitor za izgradnju termoelektrane Plomin C, projekta Hrvatske elektroprivrede koji će koštati između 800 milijuna i milijardu eura. Bitno je spomenuti da je Marubeni japanska korporacija koja je u zadnjoj poslovnoj godini imala 68,5 milijardi dolara prihoda i 2,07 milijardi dolara dobiti. Prihod Marubeni korporacije nešto je veći od cijelog hrvatskog BDP-a koji je 2013. bio 57,5 milijardi dolara.
Naša je ekonomija spašena, i mi ćemo uskoro postati zemlja prosperiteta i blagostanja. Naime, ako sada budemo pametni, možemo ostvariti naum koji mi se već godinama mota po glavi, koji je do sada bio maglovit, ali novim obratom situacije čini se sasvim izvjesnim.
Moja je višegodišnja želja da objavimo rat Japanu, da nas oni napadnu, osvoje, uvedu svoju upravu i radne navike, i da vidiš miline, ma kakva nova Švicarska, siroti Švicarci će od muke pojesti svu čokoladu, kada nas budu gledali.
Do sada je objava rata Japanu bila nemoguća, jer su nam predaleko, a napasti njihovu ambasadu u Zagrebu je ipak riskantno, jer u onoj kućici ispred ipak dežura policajac. Ali oni sada dolaze kod nas s ljudstvom i kapitalom, bem ti, pa oni nama otvaraju bokove.
Čim investiraju milijardu eura i dovedu skupinu svojih inženjera da vode posao, treba odmah izvesti kakvu sabotažu, čitave noći hodati oko ograde i udarati u neke kante, što ti ga znam. A treba i oteti te njihove inženjere. Mislim, ne smijemo biti agresivni i bezobrazni s njima. Možemo ih odvesti u neko izletište, šopati ih tartufima i zalijevati malvazijom. Pa kada pozaspu, onda ih fotografiramo i pošeljemo selfije u japansku vladu – hopa, oteli smo vam državljanine, poljubite nas u guzu, vi Japanci jedni.
Japanci će najprije podići, avione, borbene lovce. U početku će ih zbunjivati to što će svaki naš borbeni lovac koji će im poletjeti u susret, nakon pola kilometra leta, pasti sam od sebe. Ali brzo će se oni naviknuti.
Kada krenu njihove kopnene snage, nema nikakvih problema. Nakon petnaest godina omalovažavanja i silovanja naših branitelja, nema šanse da itko od njih ponovo uzme pušku. Koliko god japanski pješak može brzo hodati, toliko će brzo osvajati teritorij, i uskoro će zastava s crvenim suncem biti zabodena na vrh tornja zagrebačke katedrale. Ništa lakše, imaju tamo i one skele za renoviranje tornjeva, koje stoje tamo već trideset prokletih godina, bez da je itko ikada vidio makar jednog buraza koji se penje i radi renovaciju.
I onda je sve dalje milina. Japanski povjerenik na čelu vlade. Japanski predsjednik, japanski predsjednici državnih poduzeća.
Japanski vlakovođa tjera željeznu spravu na relaciji Vrbovsko – Zagreb. Na glavnom kolodvoru shvaća da kasni osam sekundi u dolasku.
Harakiri.
Radno vrijeme od devet do pet poslijepodne. Terase kafića i restorana zjape prazne.
Jebi ga, svi rade.
Nema lova u mutnom, nema hvatanja krivina. Pet dana godišnjeg odmora i nazad na posao. Nema zabušavanja, nema kašnjenja u plaćanjima, nema lažnih obećanja, nema probijanja rokova.
Nema bezobrazluka, povišenih tonova, nema pijanih kretena koji se klate ulicama, nema dobacivanja niti zviždanja za golim ženskim nogama u prolazu, nema parkiranja na mjestima za invalide, nema frustriranih blagajnica niti bezobraznih konobara, nema znojnih pazuha u ljetnim tramvajima, nema dva tjedna skijanja u siječnju, jebi ga, sredit ću si bolovanje.
Nema, zaboravi, harakiri.
Samo dođite, dragi Japanci, investirajte tu milijardu, otvorite nam bokove, pa da vam pokažemo što je to tsunami.
Pa da vidimo čija mama crni kimono prede…
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook