Nema što prosječni političar koji se bori za vlast neće učiniti. Nažalost, toga smo se nagledali i na domaćoj sceni. Međutim, ne može hrvatska politika proći neokrznuta i kada se predizborne kampanje događaju u Srbiji.
Naime, recept je prilično jednostavan – kad nemaš druge argumente u rukavu, svoju kampanju gradi na ustaštvu i antifašizmu. S obzirom na to da se u Srbiji već godinama vrte isti likovi koji od ministara postaju premijeri pa bi htjeli biti predsjednici pa bi ministri htjeli biti premijeri i tako u krug, nije neobično da im je ideologija glavni izvor, pomalo smiješnih, političkih poruka (jer nije da gospodarstvo cvjeta!).
A odnos Srbije s Hrvatskom glavni je poligon za „pokazivanje mišića“. Jer srbijanski političari su iznimno zabrinuti zbog podizanja spomenika Alojziju Stepnicu, ne spavaju noćima analizirajući izjave hrvatske predsjednice, brinu o tome zna li hrvatski premijer sve o žrtvama u Jasenovcu.
Konflikti i retorički sukobi s Hrvatskom
Jer što je alternativa njihovoj predizbornoj kampanji. S čime će se Vučić hvaliti, koja postignuća pokazati? Što Dačić može isticati kao velike uspjehe srbijanske diplomacije? Konflikti i retorički sukobi bilo s Hrvatskom, bilo s Kosovom i borba za antifašističke vrijednosti, glavne su teme u Srbiji 2017!!
A glavni predvodnik takve retorike jest, ni manje ni više nego srbijanski šef „diplomacije“. Logično je pitanje, ako diplomati tako razgovaraju, kakvi su tek ostali „nediplomatski“ govori. Govori on kako je zabrinut jer je u Hrvatskoj stvoreno ozračje da je antisrpska politika, opravdavanje zločina nad Srbima i rehabilitiranje fašističke ustaške NDH, uobičajena stvar, da hrvatska politika ne radi ništa da to spriječi (iako je, kako Dačić kaže, borba protiv relativizacije i rehabilitacije zločina moralna obaveza svih nas, svuda i na svakom mjestu, uključujući oba svjetska rata, kao i sukobe devedesetih prilikom raspada SFRJ). A zatim osobno napada hrvatskog šefa diplomacije koji dolazi iz „ustaške obitelji“ i naravno, uspoređuje sebe s njim: "Moji su se borili protiv fašista, a njegov djed je bio ustaški pukovnik".
Postavlja se pitanje: pa je li moguće da 2017. još uvijek postoji netko tko smatra da svoj etos, kredibilitet i stručnost za obavljanje visokih političkih dužnosti, može graditi na temelju obiteljske povijesti iz II. svjetskog rata. Ako je pitati srbijanskog ministra Vulina, svakako. Jer on Stiera naziva „ustaškim sinom“.
Da nije tužno, bilo bi smiješno
Ni Stier ni Plenković nisu ulazili u dublje ideološke rasprave na tom nivou što je i dobra odluka, a otkazivanje bilateralnog susreta Dačić je s cinizmom i posprdnošću komentirao pokazujući kako mu je diplomacija uistinu strana riječ.
Stvaranje konflikata, zaoštravanje odnosa sa susjedima, retorika podjela i sukoba bit će okosnica predizborne kampanje u Srbiji. Hrvatska će, prema njima, postati nova NDH. A gospodarstvo, razvoj, standard, europski put….sve će to biti marginalizirano dok se hrabri srbijanski političari ne izbore za antifašističke vrijednosti za koje su se borili njihovi djedovi.
Da nije tužno, bilo bi smiješno.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.